ANALITIČKI ČLANAK (038)
Napomena: Tekst je temeljen na sadržaju emisije Podcast Velebit, 20.12.2025.
Gost: Gordan Akrap, prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman.
Uvod
Rasprava o financiranju nevladinih organizacija, manjinskih institucija i medijskih projekata često otvara osjetljivo pitanje: gdje završava demokracija, a gdje započinje zloupotreba sustava?
U hrvatskom kontekstu riječ je o složenom odnosu:
– zaštita manjinskih prava
– financiranje civilnog društva
– očuvanje demokratskih procedura
– sprječavanje političke instrumentalizacije javnog novca
Nerijetko se otvara dvojba: može li demokracija sama sebe ugroziti ako se mehanizmi nadzora uspavaju ili postanu formalni?
Država, demokracija i granice tolerancije
U javnim raspravama pojavljuje se teza da financiranje određenih organizacija, medija ili kulturnih projekata može:
– poticati podjele
– raditi protiv nacionalnih interesa
– sudjelovati u stvaranju propagandskih mreža
Iz toga proizlazi dilema:
gradimo li prije svega demokraciju ili državu – i što je važnije?
Analitički pogled pokazuje da je lažno birati između jednog ili drugog.
Snažna država bez demokracije postaje represivna.
Demokracija bez države postaje kaotična i ranjiva.
Ključno je pitanje zato drugačije:
– postoje li učinkoviti mehanizmi kontrole
– postoji li odgovornost za trošenje javnog novca
– postoje li jasni kriteriji što se financira i zašto
Uloga institucija i potreba za profesionalizacijom
Stav koji se snažno naglašava glasi: političke elite ne bi smjele „ulaziti u svaki detalj“, ali moraju osigurati da sustav bude:
– stručan
– objektivan
– odgovoran
– transparentan
To znači:
– prave ljude na pravim mjestima
– jasne procedure dodjele sredstava
– nadzor učinkovitosti programa
– mjerljive rezultate projekata
Problem ne nastaje zato što postoje udruge, manjinske organizacije ili projekti — problem nastaje kada:
– se sredstva raspoređuju po političkoj liniji
– projekti ne služe javnom interesu
– rezultata nema, a financiranje se nastavlja
– institucije gube nadzor nad vlastitim procesima
Nevladin sektor između politike i odgovornosti
Posebno se otvara pitanje ravnoteže u civilnom društvu.
Ističe se:
– dio nevladinog sektora povezan je s ideološki jasno profiliranim grupacijama
– građanskim inicijativama s „druge strane“ često nedostaje organizacije
– javni prostor ostaje neravnomjeran
U takvom okruženju civilno društvo, umjesto korektiva vlasti, može postati produžena ruka politike.
Rješenje se ne traži u ukidanju udruga, nego u:
– većoj uključenosti različitih društvenih aktera
– sudjelovanju i političkog centra i desnice i lijevih grupacija
– jačanju kulture institucionalnog djelovanja, a ne paralelnih struktura
Demokracija prestaje biti puka formalnost tek kada se živi kao proces i odgovornost.
Država i instrumenti nadzora
Država, kao institucija, posjeduje alate koje druge organizacije nemaju:
pravne, upravne i nadzorne mehanizme.
Postavlja se pitanje:
– koristi li ih dovoljno?
– jesu li mehanizmi kontrole učinkoviti?
– prati li se učinak javno financiranih programa?
Nadzor bi trebao obuhvatiti:
– zakonitost financiranja
– transparentnost postupaka
– društvenu korisnost
– izbjegavanje poticanja podjela i radikalizacije
Ovo nije pitanje političkog obračuna — nego stabilnosti sustava.
Uloga novinara – između kritike i etiketiranja
Naglašava se ključna uloga novinarstva kao saveznika društva.
Ozbiljno novinarstvo:
– propituje
– istražuje
– razotkriva zloupotrebe
– štiti javni interes
Problem nastaje kada novinarstvo postane instrument:
– etiketiranja
– podjela
– ideološke borbe
– kratkoročnih političkih kampanja
Kvaliteta informiranja izravno utječe na:
– povjerenje građana
– sposobnost društva da reagira
– otpornost institucija
U demokraciji, novinari nisu neprijatelji države — ali nisu ni glasnogovornici interesnih skupina.
Demokracija i država – ne konkurencija, nego nužan spoj
Analitička poruka ovog segmenta rasprave je jasna:
– država treba graditi demokraciju
– demokracija treba jačati državu
– oba koncepta propadaju kada se koriste kao alibi za zloupotrebe
Sustav postaje stabilan tek onda kada:
– pravila vrijede jednako za sve
– javni novac ima jasnu svrhu
– institucije provode nadzor
– društvo ostaje uključeno i kritično