Tehnološka dinamika rata dronovima i strateški značaj domaće sigurnosne industrije
ANALITIČKI ČLANAK (034)
Napomena: Analiza je sastavljena temeljem izjava izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, prorektora Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman, iznesenih 20. prosinca 2025. u emisiji Podcast Velebit.
Uvod
Rat u Ukrajini pretvorio je dronove, elektroničko ratovanje i precizno vođeno streljivo iz „specijalističkih tema“ u ključne elemente suvremenog ratovanja. Dron više nije eksotika, nego standardni alat, a svako novo rješenje vrlo brzo rađa proturješenje.
Istodobno, iskustva s bojišta otvaraju važna pitanja i za Hrvatsku:
– kako razvijati vlastitu sigurnosnu i obrambenu industriju,
– kako integrirati znanje, tehnologiju i postojeće kapacitete,
– te kako izvući pouke iz tuđih ratova prije nego se sigurnosne prijetnje približe vlastitim granicama.
Dronovi kao sustav, a ne „igračka“
Dron sam po sebi nije sposobnost – on je tek platforma. Tek kada se:
• opremi različitim senzorima i osjetilima,
• uključi u širi zapovjedno-informacijski sustav,
• dobije jasno definirane zadaće (udarnu, izviđačku, nadzornu, elektroničku), postaje oruđe koje može bitno utjecati na ishod operacija.
Iskustva iz Ukrajine pokazuju da dronovi danas djeluju:
• na bojišnici (± 20 km od crte dodira),
• duboko u neprijateljskoj pozadini,
• na moru i pod morskom površinom,
• kao nositelji eksploziva, senzora, ali i kao „roditeljske“ platforme koje lansiraju druge dronove.
Time dron prelazi granicu „jeftine naprave“ i postaje dio složenog sustava – kombinacije tehnologije, obuke, taktike i zapovijedanja.
Elektroničko ratovanje i „digitalni diverzanti“
Ukrajinski sustavi elektroničkog ratovanja razvijeni su do razine da se procjenjuje kako oko 96 % neprijateljskih dronova biva:
• ometano,
• preusmjereno na druge lokacije, ili
• potpuno oboreno elektroničkim sredstvima.
No, odgovor protivničke strane ne dolazi samo u obliku nove tehnologije, nego i kroz „digitalne diverzante“:
• stvaraju se lokalne bežične (Wi-Fi) i „mesh“ mreže unutar teritorija Ukrajine,
• dronovi se povezuju na te lokalne mreže,
• komunikacija se izmiče iz standardnih GPS i klasičnih radiokanala koje ukrajinska strana ometa.
Na taj način privremeno se smanjuje učinkovitost postojećih sustava elektroničke obrane. Međutim, tehnološka dinamika je izrazito brza: razdoblje između novog rješenja i proturješenja procjenjuje se na svega 2–2,5 tjedna.
To znači da rat više nije samo pitanje „tko ima više oružja“, nego tko brže uči, razvija, testira i uvodi nova rješenja.
Ukrajinske inovacije: od dronova do raketnih sustava
Unatoč teškim gubicima, Ukrajina je u nizu područja postala laboratorij obrambenih inovacija. Razvijeni su:
• dronovi dugog dometa (do približno 3.000 km, s nosivošću od oko 300 kg eksploziva),
• modernizirane krstareće rakete i balistički sustavi poput Neptuna D,
• pomorski dronovi s višestrukom namjenom:
o mogu djelovati kao klasična improvizirana eksplozivna naprava,
o mogu izroniti i lansirati više manjih dronova,
o mogu vršiti izviđanje i prikupljanje obavještajnih podataka.
Ti sustavi pokazuju da država pod snažnim pritiskom, ali uz političku volju i znanstveno-tehnološki potencijal, može razvijati vlastita napredna rješenja – čak i kada nema vremena za klasične, dugogodišnje razvojne cikluse.
Ograničenja ukrajinskog zrakoplovstva i ruska prednost u zraku
Jedino područje u kojem Rusija trenutno ima izraženu stratešku prednost jest segment:
• lovačko-bombarderske avijacije,
• dugodometnih raketa zrak–zrak,
• i uporabe kliznih bombi velike razorne moći.
Ukrajinski lovački zrakoplovi raspolažu raketama zrak–zrak znatno kraćeg dometa od ruskih, pri čemu je razlika reda oko stotinjak kilometara. To omogućava ruskim lovcima-bombarderima da:
• ostanu izvan dometa ukrajinske protuzračne obrane i zrakoplovstva,
• pod zaštitom svojih lovaca djeluju kliznim bombama po točkama gdje je ukrajinska obrana najslabija,
• integriraju napad kopnenih snaga s djelovanjem iz zraka.
Kada se tome pridoda činjenica da je bojišnica duga oko 1.200 km – nemoguće ju je homogeno braniti svakim metrom. Protivnik zato traži „slabe točke“ i koncentrira vatru tamo gdje obrana popušta.
„Stara“ tehnika u novim ratovima: primjer Geparda
Rat u Ukrajini pokazao je da tehnološki napredak ne znači nužno i napuštanje starijih sustava. Primjer za to je njemački Gepard:
• izvorno projektiran 1960-ih kao protuzrakoplovno sredstvo protiv niskoletećih, sporijih zrakoplova,
• opremljen radarom i automatskim topovima,
• danas se pokazuje iznimno učinkovit protiv dronova.
Uz uporabu posebnog rasprskavajućeg streljiva, Gepard može učinkovito presretati male, spore i niskoleteće ciljeve, što potvrđuje ključnu pouku: vrijednost sustava nije samo u njegovoj starosti, nego u načinu integracije u suvremeno bojište.
Uloga Sveučilišta obrane i sigurnosti i domaće sigurnosne industrije
Iskustva rata u Ukrajini snažno naglašavaju potrebu za:
• razvojem domaće obrambene i sigurnosne industrije,
• jačanjem suradnje između znanosti, vojske i industrije,
• pristupom nacionalnim i međunarodnim fondovima za istraživanje i razvoj.
U tom okviru Sveučilište obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman:
• potpisuje memorandume o suradnji s nizom hrvatskih obrambenih i sigurnosnih tvrtki,
• radi na umrežavanju tih poduzeća na nacionalnoj razini i uključenju u međunarodne projekte,
• nastoji da Hrvatska ne bude samo kupac gotovih rješenja, nego i razvijatelj i suvlasnik tehnologija.
Takav pristup odražava ključnu stratešku pouku: zemlja koja u potpunosti ovisi o tuđoj tehnologiji u kriznim vremenima ovisi i o tuđoj političkoj volji.
Zaključak
Rat u Ukrajini potvrdio je da se suvremena sigurnost više ne može graditi na statičnim modelima. Dronovi, elektroničko ratovanje, klizne bombe, podmorski i pomorski sustavi, financijske i informacijske operacije – svi ti elementi čine jedinstven vojno-sigurnosni ekosustav.
Za Hrvatsku i ostale europske države iz toga proizlaze tri temeljne poruke:
1. Bez vlastite obrambene industrije nema pune sigurnosne autonomije.
2. Bez stalnog učenja i inoviranja nema djelotvorne obrane.
3. Bez razumijevanja tehnološke dimenzije rata nema ni točne slike o prijetnjama i mogućnostima njihove prevencije.
Kako tekst doprinosi edukaciji javnosti i borbi protiv dezinformacija
Ova analiza doprinosi jačanju sigurnosne i medijske pismenosti jer:
• Objašnjava tehnološku dinamiku rata, umjesto da rat svodi na „tko koga nadjača“ u jednom oružju.
Umjesto jednostavnih slika o „svemoćnim dronovima“ ili „nedodirljivoj protuzračnoj obrani“, tekst prikazuje rat kao proces stalne inovacije – gdje svako rješenje rađa proturješenje u roku od nekoliko tjedana. Time se razbija mit o jednostavnim, trajnim nadmoćima.
• Demistificira ulogu dronova i elektroničkog ratovanja.
Dronovi više nisu predstavljeni kao čarobno rješenje, nego kao dio integriranog sustava koji uključuje senzore, zapovijedanje i elektroničko djelovanje. Građani dobivaju jasnije kriterije za razumijevanje vijesti o „novim čudesnim oružjima“ i njihovoj navodnoj nepobjedivosti.
• Pokazuje koliko su važne domaće istraživačke i industrijske sposobnosti.
Umjesto površnog dojma da je sigurnost moguće „kupiti“ na tržištu, analiza ističe da prava otpornost ovisi o tome koliko država može sama razvijati, prilagođavati i integrirati sustave. Time se sužava prostor za iluzije i propagandne narative o jeftinim, gotovim rješenjima.
• Povezuje bojišnicu s obrazovnim i znanstvenim sustavom.
Naglašavanjem uloge Sveučilišta obrane i sigurnosti i suradnje s industrijom, tekst pokazuje da borba za sigurnost počinje u učionicama, laboratorijima i istraživačkim centrima – a ne tek u trenutku kada kriza izbije. To je važna korekcija često senzacionalističkog medijskog prikaza u kojem se rat svodi isključivo na „frontu“.
• Uči prepoznavati razliku između senzacionalizma i strateške procjene.
Navodeći konkretne brojke (poput učinkovitosti elektroničke obrane) i tehnološke razlike (domet raketa, karakteristike sustava poput Geparda), analiza gradi okvir za racionalno razumijevanje vijesti. Time smanjuje prostor za dezinformacije koje se oslanjaju na strah, neznanje ili selektivne podatke.
Na taj način tekst ne služi samo stručnim krugovima, nego i široj javnosti kao alat za bolje razumijevanje suvremenih sigurnosnih izazova. Jačajući sposobnost razlikovanja činjenica od interpretacija i propagandnih narativa, pridonosi stvaranju društva koje je manje podložno manipulacijama i bolje pripremljeno za suočavanje s budućim krizama.