Strategijski ciljevi Rusije, hibridni rat i sigurnosni izazovi za Europu i Hrvatsku
ANALITIČKI ČLANAK (033)
Napomena: Analiza je sastavljena temeljem izjava izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, prorektora Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman, iznesenih 20. prosinca 2025. u emisiji Podcast Velebit.
Uvod
Ruska agresija na Ukrajinu nije izolirani ratni događaj, nego dio dugoročnog projekta obnove ruskog imperijalnog utjecaja. Ključ razumijevanja sadašnjih i budućih sigurnosnih procesa nije samo na bojištu, nego u ruskim strateškim dokumentima, financijskim tokovima, savezništvima i hibridnim djelovanjima diljem Europe.
Ova analiza polazi od pretpostavke da se mir i rat više ne mogu promatrati odvojeno: svako „primirje“ postaje samo jedna faza u širem geostrateškom ciklusu, a sigurnost Hrvatske i Europe sve je jače povezana s globalnim energetskim, financijskim i informacijskim tokovima.
Zamrznuta ruska sredstva i novi financijski odnosi
U europskim bankama nalazi se oko 200 milijardi eura ruske imovine. Ta sredstva nisu pasivna: njima se upravlja, ostvaruje se profit, a dio tog profita već sada ide Ukrajini za financiranje društvenih i državnih funkcija.
Bitni elementi tog aranžmana su:
• Ruska sredstva ostaju zamrznuta – nedostupna Moskvi, ali financijski aktivna u europskom sustavu.
• Dobit se usmjerava Ukrajini, čime se jačaju njezine fiskalne i, posredno, obrambene sposobnosti.
• Nakon rata, pitanje hoće li ta sredstva biti trajno konfiscirana ili samo „iskorištena“ ovisit će o tome hoće li Rusija prihvatiti status agresora i pristati na ratnu odštetu – što je malo vjerojatno.
Istodobno, ruski pokušaji stvaranja paralelnog financijskog sustava, uz pomoć Kine, Sjeverne Koreje i dijela Globalnog juga, pokazuju da sankcije ne znače izolaciju, nego premještanje financijskih tokova: plaćanje energenata u juanima, financiranje sjevernokorejske vojske kineskom valutom i povratni tok hrane prema Pjongjangu.
Time Kina višestruko dobiva: drži Rusiju na površini, Sjevernu Koreju pod kontrolom i stječe dodatnu polugu moći u globalnom financijskom i sigurnosnom sustavu.
Strateški ciljevi Rusije: obnova imperija, a ne samo Donbas
Ruske namjere ne treba iščitavati iz dnevnih izjava, nego iz ključnih razvojnih i sigurnosnih dokumenata. Ti dokumenti jasno upućuju na cilj: obnova ruske moći u granicama kakve su postojale sredinom 19. stoljeća.
U tom okviru:
• Ukrajina nije „kolateralni teritorij“, nego nužna sastavnica „velike Rusije“;
• cilj nije samo Donjeck ili Luhansk, nego kontrola Kijeva, dekapitacija aktualne vlasti i uspostava marionetske strukture;
• dugoročno, na horizontu ruskih ambicija nalaze se i baltičke države, dijelovi Poljske i Finska.
Rusiji je, stoga, primirje potrebno po vlastitim uvjetima:
da bi se oporavila demografski, financijski, politički i vojno – te za nekoliko godina eventualno pokrenula novu fazu ekspanzije.
Primirje kao faza, a ne kraj sukoba
Kratkoročno, primirje treba i Rusiji i Ukrajini:
• Rusiji radi konsolidacije gospodarstva, rješavanja korupcije u vojsci i jačanja mobilizacijskog potencijala (uključujući traženje radne snage u drugim državama kao buduće „rezerve“);
• Ukrajini radi oporavka društva, jačanja unutarnje kohezije i učvršćivanja partnerstava sa Zapadom.
No, primirje ne znači automatski mir. Ako se ruski imperijalni cilj ne promijeni, prekid vatre predstavlja samo „predah“ u strategiji iscrpljivanja i ponovne pripreme za agresiju.
To je posebno važno za države Inicijative triju mora – od Baltika do Jadrana i Crnog mora – koje vrlo jasno uočavaju da bi nova, ojačana Rusija kroz 5–6 godina mogla predstavljati izuzetno ozbiljan sigurnosni izazov.
Hibridni rat: sabotaže, incidenti i informacijski pritisci
Rusija danas nema klasičnu vojnu snagu za frontalni napad na Europu. Umjesto toga, koristi širok spektar hibridnih metoda:
• sabotaže podmorskih kabela i energetskih vodova,
• „slučajna“ spuštanja brodskih sidara na kritičnu infrastrukturu,
• paljevine, trovanja, ciljane likvidacije,
• dronove koji prisiljavaju na zatvaranje zračnih luka,
• napade na repetitore i komunikacijske čvorove,
• koordinirane informacijske operacije u medijima i na društvenim mrežama.
Kada se ti događaji promatraju pojedinačno, mogu izgledati kao niz bizarnih slučajnosti. Analizirani zajedno, pokazuju obrazac sustavnog pritiska.
Cilj nije nužno otvoreni rat, nego:
• stvaranje dojma da je Europa nesigurna i ranjiva,
• podizanje troškova obrane i logistike,
• poticanje unutarnjih podjela i nepovjerenja u institucije,
• postupno pretvaranje protivnika u neutralne, a neutralnih u partnere.
Strategija je jednostavna: protivnike učiniti neutralnima, neutralne partnerima, partnere prijateljima, bez skokova, korak po korak.
Baltičke države, manjine i „rat ispod praga“
Značajan udio rusofonog stanovništva u baltičkim državama pruža pogodno tlo za destabilizaciju:
• samoorganiziranje dijela ruskog stanovništva,
• podizanje tenzija u pograničnim područjima,
• politički zahtjevi za „većim pravima“ i posebnim statusom,
• jačanje narativa o „ugroženoj ruskoj manjini“.
Takav pristup replicira scenarije već viđene na Krimu i u istočnoj Ukrajini.
Važno je pritom uočiti: nije nužan izravni ulazak ruskih tenkova da bi sigurnost baltičkih država bila ozbiljno ugrožena. Dovoljna je kombinacija unutarnje polarizacije, informacijske manipulacije i ograničenih hibridnih poteza – sve ispod praga koji bi automatski aktivirao članak 5. NATO-a.
Kina, Sjeverna Koreja, Indija i „globalni jug“
Rusija nema čvrste strateške saveznike, ali ima mrežu partnerstava koja joj omogućava da izbjegne potpuni slom:
• Kina kupuje energente s velikim popustima, plaća u juanima i tako prebacuje dio globalne trgovine izvan dolarskog sustava.
• Sjeverna Koreja dobiva hranu i valutu zauzvrat za vojnu pomoć i isporuke streljiva.
• Indija koristi jeftiniju rusku naftu, preradom ostvaruje profit i dodatno destabilizira učinke sankcija.
• Dio afričkih i drugih država Globalnog juga koristi nezadovoljstvo zapadnim poretkom i okreće se rusko-kineskom bloku.
U toj mreži Kina ostaje ključni regulator: održava Rusiju dovoljno jakom da ne propadne, ali dovoljno slabom da ne postane dominantan samostalan akter.
Mađarska, Srbija i politika „jeftine energije“
Primjeri Mađarske i Srbije pokazuju kako ekonomske koristi od jeftinije ruske nafte i plina mogu stvoriti političku ovisnost:
• razlika između nabavne i maloprodajne cijene goriva stvara „višak“ sredstava, čije je krajnje odredište često netransparentno;
• tim novcem mogu se financirati politički projekti, mediji i utjecajne mreže koje mijenjaju percepciju javnosti prema Rusiji, Zapadu i vlastitoj vladi;
• nagodbe s Rusijom, Kinom ili drugim akterima pretvaraju se u kombinaciju energetske i političke trgovine.
Istodobno, pojedini lideri koriste međunarodne investicije i ugovore kako bi osigurali vlastiti ostanak na vlasti, pa i po cijenu dugoročne rasprodaje strateških resursa države.
Inicijativa triju mora i položaj Hrvatske
Države između Baltika, Jadrana i Crnog mora sve jasnije prepoznaju zajednički interes: suprotstavljanje ruskom imperijalnom modelu i obranu načela da se granice ne smiju mijenjati silom.
U tom kontekstu:
• Inicijativa triju mora postaje platforma za energetsku, prometnu i sigurnosnu suradnju;
• hrvatska uloga u preuzimanju predsjedanja može doprinijeti boljem prepoznavanju prijetnji i usklađivanju odgovora;
• LNG terminal na Krku pokazuje kako se energetska infrastruktura pretvara u sigurnosnu polugu – ne samo za Hrvatsku, nego i za Bosnu i Hercegovinu i šire europsko tržište.
Za Hrvatsku je ključno ostati na strani međunarodnog pravnog poretka, koji polazi od snage argumenata, a ne od argumenta snage. Pitanje nije „biti na strani pobjednika“, nego biti na strani principa: protiv agresije, protiv nasilnog mijenjanja granica i za rješavanje sporova političkim putem.
Zaključak
Ruski projekt obnove imperija, hibridne operacije diljem Europe, partnerstva s Kinom, Sjevernom Korejom i dijelom Globalnog juga te unutarnje slabosti europskog sustava obrane stvaraju složen sigurnosni kontekst.
Hrvatska sigurnost više se ne može promatrati izolirano:
• ovisi o stabilnosti Ukrajine,
• o otpornosti europskih društava na hibridne napade,
• o sposobnosti EU da razvije vlastite obrambene i energetske kapacitete,
• o svjesnosti da je argument snage zarazan – jednom prihvaćen, može se preslikati na brojne zamrznute konflikte unutar samog europskog kontinenta.
Kako tekst doprinosi edukaciji javnosti i borbi protiv dezinformacija
Ova analiza doprinosi stvaranju otpornijeg informacijskog prostora na više razina:
• Razotkriva strateške ciljeve iza propagande.
Umjesto da prihvaća narativ kako Rusija „želi samo određene regije“, tekst polazi od ruskih strateških dokumenata i pokazuje da je cilj obnova imperijalne moći, uz Ukrajinu kao ključni element. Time se ruši česta dezinformacija da je rat ograničen i lokaliziran.
• Objašnjava financijsku dimenziju sukoba.
Pitanje zamrznutih sredstava, plaćanja u juanima i trgovine energentima često se svodi na pojednostavljene fraze („sankcije ne rade“, „Zapad je nemoćan“). Analiza pokazuje kako se stvarno redistribuiraju dobitci i gubici te zašto Kina, Rusija i dio Globalnog juga stvaraju alternativne financijske tokove.
• Demistificira hibridne operacije.
Sabotaže, „slučajni“ kvarovi i incidenti izlaze iz sfere „teorija zavjere“ i postaju prepoznatljiv obrazac vođenog djelovanja. Time se građanima pružaju kriteriji da prepoznaju razliku između slučajnosti i sustavne operacije.
• Povezuje energente, politiku i sigurnost.
Jeftina nafta i plin više nisu predstavljeni kao neutralna ekonomska povlastica, nego kao instrument političkog utjecaja koji može mijenjati unutarnju politiku država i njihovu geopolitičku orijentaciju.
• Pokazuje kako se mijenja javno mnijenje.
Objašnjava se strategija postupnog preoblikovanja stavova – od neprijateljskog prema neutralnom, od neutralnog prema partnerskom – kroz medije, društvene mreže i političke aktere. Time se osvještava da dezinformacije nisu samo pojedinačne „lažne vijesti“, nego strukturirani proces.
• Uči kritičkom čitanju međunarodnih inicijativa.
Mir više nije prikazan kao jednostavno „prestati pucati“, nego kao odluka s dugoročnim posljedicama: tko dobiva vrijeme za rearmament, tko gubi teritorij, a tko podmeće teret budućih kriza.
Razumijevanje ovih mehanizama jača sigurnosnu i medijsku pismenost. Umjesto da javnost reagira isključivo emocionalno na pojedinačne događaje, potiče se promišljanje u širem strateškom okviru: tko profitira, kojim sredstvima i s kojim dugoročnim ciljem. U tome leži ključni doprinos ovakvog teksta borbi protiv dezinformacija i jačanju demokratskog, informirano odgovornog društva.