Međunarodno priznanje Hrvatske tema je koja se obrađuje u medijskom prostoru. Dana 5. lipnja 2021. objavljen je
intervju s bivšim predsjednikom Republike Hrvatske Stjepanom Mesićem u kojem se, vezano uz međunarodno priznanje Hrvatske, nalaze dvije tvrdnje podložne provjeri [1].
Tvrdnje koje se provjeravaju:
1. U jesen 1991. međunarodno priznanje Hrvatske još nije bilo sazrelo u Njemačkoj ni kod Genschera ni kod Kohla.
2. Sastanak Stjepana Mesića s Hans-Dietrichom Genscherom bio je inkognito te nikom u Hrvatskoj nije unaprijed rečeno za njega.
Napomena
Budući da dio „nije sazrelo“ u prvoj tvrdnji nije preciziran, u ovoj se analizi ispituje je li njemački politički vrh u jesen 1991. priznanje Hrvatske razmatrao kao realnu opciju i je li o tome komunicirao s ključnim partnerima. U drugoj tvrdnji nije bitno je li sastanak održan, nego je li odlazak na sastanak bio nepoznat u Hrvatskoj, uključujući hrvatski državni vrh, odnosno je li postojala prethodna najava odlaska.
Dio intervjua koji sadrži tvrdnje koje se provjeravaju:
Ali nije bilo baš tako jednostavno osigurati međunarodno priznanje. Vi to znate iz prve ruke?
Nakon svih tih razgovora koje sam vodio u Beogradu bilo mi je jasno da se Jugoslavija ne može održati. Zato se onda trebalo boriti za osamostaljenje. To je bio jedini izlaz. Meni je moj prijatelj Božo Dimnik, inače poslovni čovjek iz Ljubljane, u jednom razgovoru 1991. spomenuo da je u dobrim odnosima s ministrom vanjskih poslova Njemačke Hansom Dietrichom Genscherom i da mu je on rekao da u Njemačkoj još nije sazrelo pitanje, ni kod njega ni kod kancelara Helmuta Kohla, o priznanju Hrvatske. Na to sam ja kazao kako za očuvanje Jugoslavije više nema ni jednog integrativnog faktora, kako se sve raspalo i da je sada jedini izlaz da se prizna samostalnost Hrvatske. Pitao sam prijatelja Dimnika bi li mi mogao organizirati odlazak u Bonn i sastanak s Genscherom. I tako sam ja inkognito otišao u Njemačku, za što je znao samo Janez Drnovšek, koji nam je organizirao prolazak preko Slovenije.
S obzirom na to da ste u Njemačku išli kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, što bi bilo da se otkrilo kamo idete?
Da su me ulovili, to bi bila veleizdaja.
Jeste li bili svjesni toga?
Ne. Mene je samo zanimalo da dođe do razgovora s Genscherom.
I baš nikome u Hrvatskoj niste rekli da idete na taj sastanak?
Nikome. Otišao sam tamo i računao na sastanak s Genscherom od 20 minuta.
Analiza prve tvrdnje: U jesen 1991. međunarodno priznanje Hrvatske još nije bilo sazrelo u Njemačkoj ni kod Genschera ni kod Kohla.
Prema
izjavama Bože Dimnika, navodni sastanak Mesića i Genschera održao se 14. studenog 1991., a dogovaran je u listopadu 1991. poslije raketiranja Banskih dvora [2]. Međutim, dostupna dokumentacija iz rujna i početka studenog 1991. pokazuje da je pitanje međunarodnog priznanja Hrvatske već bilo predmet rasprave na najvišoj razini te da je priznanje razmatrano kao mogući ishod u službenim razgovorima njemačkog i američkog političkog vrha.
Predsjednička knjižnica i muzej George Busha jedan je od izvora autentičnih dokumenata u kojima se nalazi takav sadržaj [3].
Dana 16. rujna 1991. održan je sastanak između američkog predsjednika Georga Busha i njemačkog kancelara Helmuta Kohla zajedno s ostalim visokim državnim dužnosnicima obje zemlje na kojem su, između ostalog, razgovarali i o situaciji u Jugoslaviji [4]. Bush je u jednom trenutku rekao Kohlu da bi htio čuti njegova stajališta o Jugoslaviji. Kohl kaže da u Njemačkoj ima 700.000 Hrvata, da Njemačka ima odlične odnose s Jugoslavijom, da je situacija strašna te da ni Amerika niti Njemačka ne mogu ponuditi rješenje. U razgovoru se iskazuje problematika u odnosima u Jugoslaviji te i Nijemci i Amerikanci ističu da Miloševića nije briga za Jugoslaviju jer želi Veliku Srbiju i da će radi toga pustiti Sloveniju i dio Hrvatske. Bush kaže da se Amerikanci boje da će priznanje biti okidač za građanski rat. Razmatraju tko je sve kriv za ovakvu situaciju, a Kohl na kraju razgovora kaže:
„Ako nema dijaloga i rat počne bijesniti, priznanje suvereniteta postat će neophodna posljedica.“
Dana 3. listopada 1991. u Bijeloj kući održan je sastanak između američkog predsjednika Georga Busha i njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera uz prisutnost drugih visokih državnih dužnosnika obje strane [5]. U dijelu razgovora vezanom uz događaje u Jugoslaviji, Genscher je rekao:
„Moramo ponuditi pregovore gledajući prema neovisnosti ovih republika kako bismo im dali mogućnost odlaska, trebali bismo im dati pravo na odlazak, ali samo ako prihvate odgovornost za zaštitu manjinskih prava. Ohrabrio sam ih u tom smjeru. S takvom mogućnošću koja im je otvorena mogu se sudržati od jednostranih akcija kojima bi ostvarili svoju neovisnost. Mora nam biti dana nada za postizanje neovisnosti putem pregovora. Postoji snažno javno mnijenje koje se postupno pomiče u prilog Hrvatskoj i Njemačkoj. Imate mnogo Hrvata i Srba koji žive u Njemačkoj“.
Dana 7. studenog 1991. u Rimu je održan sastanak između američkog predsjednika Georga Busha i njemačkog kancelara Helmuta Kohla, njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera i drugih dužnosnika s obje strane [6]. U jednom trenutku Kohl kaže da bi „sada trebali razgovarati o Jugoslaviji“ te moli Genschera da opiše njemačke stavove. Genscher kaže da „trebaju biti jasni s činjenicama“ te objašnjava: „Kakvo je rješenje moguće u Jugoslaviji? Moramo prepoznati granice kakve jesu i moramo jamčiti manjinska prava. Bilo koje druge ideje, kao što su ponovno sastavljanje Jugoslavije, iluzije su.“ Na to državni tajnik James Baker pita: „Dakle, razumijem da govorite o priznanju. Koja je razlika između kanadskog priznavanja Ukrajine i vašeg priznavanja Hrvatske?“ Genscher mu je objasnio svoje viđenje na što Baker odgovara da bi „morali biti vrlo oprezni oko priznavanja.“ Tada se uključuje Kohl i kaže: „Ova se situacija okreće. Ne postoji sumnja u to. Priznanja će morati biti do kraja godine. Mislim da je jedino pošteno da s vama budemo jasni oko toga“.
Za dodatnu provjeru predmetne tvrdnje mogu se iskoristiti dostupni Genscherovi intervjui u kojima Genscher spominje priznanje Hrvatske. Na primjer, 1992. Genscher je izjavio da je rat protiv Hrvatske bjesnio dok nije uslijedilo priznanje te da je ono uslijedilo prekasno. Genscher kaže:
„Upravo zbog toga da ne bi ispalo kako vodimo neku svoju, samostalnu vanjsku politiku, što bi nedvojbeno bilo kontraproduktivno, nismo inzistirali na priznanju Hrvatske i Slovenije u kolovozu prošle godine.“ [7]
Godine 2011. Genscher je izjavio:
„U mnogim zemljama je bilo sve više glasova za to da se priznaju Slovenija i Hrvatska. Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, tada već u mirovini, bila je za to. Osim toga, postojala je i snažna podrška od ministara vanjskih poslova Belgije i Danske. U Evropskoj zajednici je prihvaćen rok od dva mjeseca za nalaženje rješenja koje je postavio tadašnji predsjedavajući Vijeća, holandski ministar vanjskih poslova Hans van den Broek. Rok je isticao početkom decembra. Od 16. do 17. decembra smo imali sjednicu, čiji je zaključak glasio da se Slovenija i Hrvatska priznaju 15. januara 1992. godine. Njemačka se toga i pridržavala“ [8].
Prema navodu iz Dimnikova
intervjua iz 2007. Genscherovo lobiranje za priznanje Hrvatske posljedica je Mesićeva sastanka s Genscherom, što je, prema tvrdnjama Dimnika u svojim memoarima navodno potvrdio i Warren Zimmerman, tadašnji američki veleposlanik u Beogradu koji je „
napisao kako nikome nije bila jasna takva transformacija njemačkog šefa diplomacije“ [9].
Međutim, uvid u Zimmermanove memoare pokazuje da Zimmerman to nije potvrdio [10]. Štoviše, uopće to nije spomenuo. O Genscheru i priznanju Hrvatske Zimmerman piše na dva mjesta. Na str. 146 Zimmerman piše da je slovenska argumentacija da Slovenci imaju pravo na samoodređenje kao i Nijemci iz Njemačke Demokratske Republike kada su se odlučili pridružiti Saveznoj Republici Njemačkoj možda bio ključni čimbenik u čvrstoj odluci njemačkog ministra vanjskih poslova Hans-Dietricha Genschera da požuri s neovisnošću Slovenije i Hrvatske. Na str. 176 Zimmerman piše da je „tijekom jeseni 1991. njemački ministar vanjskih poslova Genscher pritiskao Europsku zajednicu na rano priznanje Hrvatske i Slovenije - upravo onog čega se Izetbegović najviše bojao“.
Izetbegović je bio protiv ranog priznanja Hrvatske i Slovenije jer se bojao da će to izazvati nasilje u Bosni i Hercegovini pa se uz pomoć Hansjörga Eiffa, njemačkog ambasadora u Jugoslaviji, pripremio da o tome razgovara s Genscherom. Na kraju nije uspio pokrenuti to pitanje što je Genschera navelo na pretpostavku da je imao zeleno svjetlo od Izetbegovića za priznanje. Zimmerman dalje piše da je od Amerikanaca tražio da uvjeri Europsku zajednicu da odustane od priznanja, ali da Amerika iako je dijelila zabrinutost, nije napravila dovoljno u vezi s tim. Oštro protiv priznanja bili su i Cyrus Vance i Lord Carrington koji su imali stajalište da „ne bi smjelo biti zapadnog priznanja neovisnosti bilo koje Jugoslavenske republike dok se svi ne dogovore o međusobnim odnosima“ te da mu je Vance 5. prosinca rekao: „Moj prijatelj Genschera je izvan kontrole s ovim. To što radi je ludilo“. Zimmerman na kraju piše da nijedna od ovih žalbi nije prevladala. Poklonivši se njemačkom pritisku, čelnici Europske zajednice 17. prosinca 1991. odlučili su priznati Hrvatsku i Sloveniju i ponuditi priznanje Bosni i Hercegovini te Makedoniji. Zimmerman Mesića uopće ne spominje u kontekstu Genscherovog zagovaranja priznanja Hrvatske, ali zato piše da je u lipnju u Stipi Mesiću „pronašao jedno simpatično uho“ jer je Stipe Mesić rekao da se Hrvatska i Slovenija možda prebrzo kreću prema neovisnosti [11].
U studiji German-Bashing and the Breakup of Yugoslavia, autor Daniele Conversi analizira kako je donesena njemačka odluka o priznanju Hrvatske i Slovenije te iznosi stajalište pozivajući se i na stajališta drugih znanstvenika da se radi o kombinaciji pritiska njemačke javnosti, pritiska političara iz svih njemačkih stranaka u Bonu i rezultata srpskih napada na Hrvatsku koje su prenosili njemački mediji. Conversi navodi i da je priznanje također bilo rezultat mukotrpnog pregovaračkog procesa u kojem je Njemačka pokušala izbjeći otuđenje ostalih zapadnih partnera. Genscher je imao i neformalnu podršku nekoliko vlada, uključujući mađarsku i austrijsku vladu. Conversi navodi i spremnost Njemačke na reakciju jer je i u drugim zemljama postojala podrška javnosti za priznanje, čak i viša nego u Njemačkoj, ali je Njemačka za razliku od drugih država imala političku želju i sposobnost prilagoditi se promjenama [12].
Ovdje se može komentirati da 1998. kada je ova studija objavljena nije bio poznat detalj o Mesićevom razgovoru s Genscherom jer su Mesić i Dimnik prvi puta s tim izašli u javnost nakon toga. Međutim, poanta je da je njemačko zalaganje za priznanje Hrvatske bio složeni višemjesečni političko-diplomatski proces, a ne iznenadni preokret i trenutna posljedica Mesićeva navodnog razgovora s Genscherom. Osim toga, sam Genscher objavio je 1995. svoje memoare koji su na hrvatskom jeziku objavljeni 1999. [13]. Genscher u njima ne spominje sastanak sa Stjepanom Mesićem niti mu pripisuje ikakvu ulogu u procesu priznanja Hrvatske, iako se u knjizi detaljno osvrće na jugoslavensku krizu i odluke iz 1991. godine.
Povjesničar Davor Marijan u studiji objavljenoj 2017. navodi da je Njemačka pripremala teren za priznavanje Hrvatske i Slovenije od sastanka u Rimu 8. studenog 1991. gdje su šefovi država i ministri vanjskih poslova NATO saveza razmatrali i mjere u vezi s jugoslavenskom krizom. Marijan piše da „takvo stajalište nije naišlo na oduševljenje nekih članica Europske zajednice koje su inzistirale na zajedničkom pristupu“, no da su mediji „uvelike utjecali na senzibiliziranje javnosti, posebice nakon srpskog osvajanja Vukovara“ [14].
Što se tiče direktnih sudionika tih događaja, postoji nekoliko izjava. Davorin Rudolf koji je u to vrijeme bio hrvatski ministar vanjskih poslova navodi da je na dan proglašenja neovisnosti 25.6.1991. zadatak broj jedan u Ministarstvu vanjskih poslova postalo međunarodnopravno priznanje Hrvatske te da treba početi s Njemačkom i to s Genscherom „oprezno, pažljivo, na vršcima prstiju!“ [15]. Sam Rudolf piše da je „obrat u njemačkoj službenoj politici prema Jugoslaviji i Hrvatskoj nastao nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske krajem lipnja 1991. kao rezultat novoga realnoga stanja – nove trajne strukture država – u Europi“ [16].
Mate Granić, u drugoj polovici 1991. potpredsjednik hrvatske vlade, navodi da mu je Genscher na jednoj večeri u pivnici Medvedgrad u Zagrebu spomenuo nekoliko bitnih čimbenika koji su utjecali na promjenu njemačke politike prema Hrvatskoj: „otvorena, agresivna politika Slobodana Miloševića, ratni zločini nad civilima koje su njemački mediji dobro dokumentirali, komunistička bit Miloševićeva režima, pritisak hrvatske dijaspore u Njemačkoj, uloga Svete stolice te stavovi brojnih građana Njemačke koji su odlično poznavali Hrvatsku“. Još jedan čimbenik bila njemačka želja da „nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja zemlje igra kudikamo važniju političku ulogu, koju su dotad imale Velika Britanija i Francuska“ [17].
Franjo Gregurić, od kolovoza 1991. predsjednik Vlade demokratskog jedinstva, navodi da je „šef njemačke diplomacije H. D. Genscher razgovarao 20. kolovoza u Bonnu s ministrima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije“, „predsjednik Tuđman sastao se 23. kolovoza s američkim veleposlanikom Warrenom Zimmermanom“ kojega je primio i Gregurić zajedno s ministrima Šeparovićem i Budišom. Idućeg dana doznali su da je „njemački ministar vanjskih poslova jugoslavenskom ambasadoru u Bonnu priopćio da će Njemačka razmotriti priznanje Hrvatske ako se nastavi krvoproliće“ [18].
Iz navedenih izvora vidljivo je da nije točna tvrdnja da u jesen 1991. u Njemačkoj još nije sazrelo pitanje, ni kod Genschera ni kod kancelara Helmuta Kohla, o priznanju Hrvatske. Vidljivo je da je to pitanje sazrelo i da su Nijemci o tome informirali Amerikance. Također je vidljivo da je Njemačka razmišljala o priznanju još i prije kolovoza 1991. te da nije poduzela samostalnu akciju o tome, nego je u vezi s tim vodila dugotrajnu političku kampanju u suradnji s ostalim međunarodnim čimbenicima.
Analiza druge tvrdnje: Sastanak Stjepana Mesića s Hans-Dietrichom Genscherom bio je inkognito te nikom u Hrvatskoj nije unaprijed rečeno za njega.
U intervjuu se tvrdnja izričito odnosi na to da za odlazak na sastanak unaprijed nije bila obaviještena nijedna osoba u Hrvatskoj. Je li to doista bilo tako vidi se u zapisniku 36. sjednice Vrhovnog državnog vijeća održane 12. studenog 1991. u Zagrebu [19]. Na toj sjednici Mesić je prepričao svoj razgovor s talijanskim premijerom Giuliom Andreottijem:
„Ali, ono što je najvažnije za nas, on kaže ovako. Da je diplomacija Hrvatske bila dobra. Da je koristila sve mogućnosti da se Hrvatska prikaže u najdemokratičnijem svjetlu i da je to sada naša prednost. Da zbog toga, to je ovako sada on meni iznio podatak, koji jedino mogu Predsjedniku Republike, ali računam da ovdje svi neće nikuda ići do daljnjega, jer to će brzo, neće biti više tajna. Naime, Austrija, Njemačka i Italija bi išle na separatno priznanje Hrvatske, ukoliko to Europska zajednica to ne prihvati. Ja sam od njega već dogovorio da se vidim s Genscherom, što bih vjerojatno napravio sutra ili prekosutra. Ja sam rekao da naš Predsjednik Republike ide u posjetu Kohlu. Kaže, to je u redu, ali da nije loše malo u ovoj najnovijoj situaciji brifirati Genschera. Ono što je za nas opasno ...“
Na to mu predsjednik Tuđman odgovara:
„Ovako usputno, Genscher je sam mene zvao u nedjelju poslije podne i priopćio mi to. Prema tome, Genscher, je li.“
Iz ovog zapisnika vidljivo je da nije točno da je Mesić na sastanak s Genscherom otišao inkognito te da nikome u Hrvatskoj nije rekao da ide na taj sastanak. Odlazak na sastanak spomenuo je na ovoj sjednici, a sudeći po zapisniku, osim njega i predsjednika Tuđmana na sjednici su bili: Gojko Šušak, Ivan Milas, Josip Manolić, Anton Tus, Žarko Domljan, Milan Ramljak, Perica Jurić, Branko Salaj, Antun Vrdoljak, Zdravko Tomac i Mate Granić. Prema tome, ne da nikome u Hrvatskoj nije rekao da ide na taj sastanak, nego je rekao minimalno dvanaestorici ljudi. Osim toga, vidljivo je da je predsjednik Tuđman već ranije bio upoznat s Genscherovim stajalištem i to iz osobnog kontakta s njim, kao i da već ima dogovoren sastanak s Kohlom.
Postoje i neke nekonzistentnosti unutar Mesićevih i Dimnikovih izjava. Dimnik je barem dvaput izjavio da se sastanak održao 14. studenog 1991., a jednom je izjavio da je dogovaran u listopadu 1991. [9]. Mesić u jednom
intervjuu iz 2018. razgovor s Genscherom smješta u kraj ljeta ili početak jeseni 1991. [20]. U svakom intervjuu Mesić i Dimnik navode različito predviđeno vrijeme trajanja sastanka: Mesić u Večernjem listu 2021. spominje 20 minuta, Mesić za Radio Slobodna Evropa 2018. spominje 15 minuta, Dimnik u Nacionalu 2007. spominje 30 minuta, Dimnik za Deutsche Welle 2017. spominje 40 minuta. Konzistentni su u vremenu ostanka od 4 sata.
Zaključak
Temeljem uvida u dostupnu dokumentaciju, zapisnike i intervjue, zaključuje se da su obje provjeravane tvrdnje netočne.
Tvrdnja da u jesen 1991. međunarodno priznanje Hrvatske još nije bilo sazrelo u Njemačkoj ni kod Hansa-Dietricha Genschera ni kod Helmuta Kohla ne potvrđuje se uvidom u dostupne diplomatske izvore, intervjue i historiografska istraživanja. U ovoj analizi pojam „sazrelosti“ odnosi se na ozbiljno razmatranje priznanja kao izgledne političke opcije te na komunikaciju o toj mogućnosti s ključnim međunarodnim partnerima, što je dokumentirano prije sredine studenoga 1991.
Tvrdnja da za odlazak na sastanak nije unaprijed znala nijedna osoba u Hrvatskoj u izravnoj je suprotnosti sa zapisnikom 36. sjednice Vrhovnog državnog vijeća od 12. studenoga 1991., na kojoj se odlazak na sastanak s Hans-Dietrichom Genscherom spominje pred najvišim državnim dužnosnicima i to kao budući događaj.
Izvori
[1] Petra Maretić Žonja. Mesić: Bio sam s Genscherom na tajnom sastanku 1991., otkrio mi je što će biti s Hrvatskom. Večernji list, 5. 6. 2021.
[2] Andrea Jung-Grimm. Bez Mesića prije 25 godina ne bi bilo samostalne Hrvatske. Deutsche Welle, 13. 1. 2017.
[4] The White house, Washington, Memorandum of conversation. Subject: Expanded Meeting with Helmut Kohl, Chancellor of Germany. Datum: 16. 9. 1991.
[5] The White house, Washington, Memorandum of conversation. Subject: Meeting with Foreign Minister Hans-Dietrich Genscher of Germany. Datum: 3. 10. 1991.
[6] The White house, Washington, Memorandum of conversation. Subject: NATO Summit. Datum: 7. 11. 1991.
[7] Branimir Baron Brljević. Hans Dietrich Genscher: Srbiju okovati embargom!. Globus br. 92, 11. 9. 1992.
[8] Genscher: „Nema ni govora o posebnoj ulozi Njemačke“. Deutsche Welle prema Frankfurter Allgemeine Zeitung, 23. 12. 2011.
[9] Robert Bajruši. Mesićev tajnoviti slovenski prijatelj. Nacional br. 615, 28.8.2007.
[10] Warren Zimmerman. Origins of a catastrophe, Times Books, 1999.
[11] Isto, str. 132.
[12] Daniele Conversi. German-Bashing and the Breakup of Yugoslavia, str. 19-24. Seattle: The Henry M. Jackson School of International Studies, University of Washington (Donald W. Treadgold Papers in Russian, East European and Central Asian Studies, No. 16), 1998. Dostupno u UW ResearchWorks repozitoriju (PDF).
[13] Hans-Dietrich Genscher. Sjećanja, Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, 1999. (izv. izd.: Erinnerungen, München: Siedler Verlag, 1995.).
[14] Davor Marijan. Hrvatska 1989. – 1992. Rađanje države, Zagreb : Hrvatski institut za povijest, 2017., str. 548-549.
[15] Isto, str. 309.
[16] Davorin Rudolf. Stvaranje hrvatske države 1991., Split : Školska knjiga i Književni krug, 2016., str. 366.
[17] Mate Granić: Diplomatska oluja, Zagreb : Večernji list d.o.o., 2019., str. 32-33.
[18] Franjo Gregurić. Vlada demokratskog jedinstva, Zagreb : Školska knjiga i Hanza Media, 2017., str. 74-75.
[19] Hrvatski državni arhiv, Zapisnik sa 36. sjednice Vrhovnog državnog vijeća održane u utorak, 12. studenoga 1991. godine.
Roman Domović