UVOD
U sklopu projekta1 Atena2 izrađene su analize koje na konkretnim primjerima pokazuju obrasce, metode i tehnike strukturiranja netočnih i tendencioznih informacijskih sadržaja (protuobavijesti ili dezinformacije3) . Dominantni trend ukazuje na uvriježene negativne stereotipe o procesu stvaranja i obrane Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. U hrvatski javni informacijski prostor plasiraju se s različitima ciljevima i mogu imati, a nerijetko imaju negativne posljedice - od potenciranja društvenih podjela do relativiziranja obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske. Važnost prepoznavanje neistina koje su ušle ili pokušavaju ući u hrvatski informacijski prostor u svojim je radovima prepoznao prof.dr.sc. Miroslav Tuđman koji je napisao dva teorema dezinformacija baveći se njihovim posljedicama na širu zajednicu4:
• Ako javnost (korisnik) prima dezinformaciju kao istinitu, onda je dezinformacija istinita po svojim posljedicama.
• Ako javnost (korisnik) prima objektivnu informaciju kao neistinitu, onda je objektivna informacija neistinita (lažna) po svojim posljedicama.
S druge strane, učestalo javno isticanje, ukoliko ne postoji namjera dezinformiranja, odnosno objava određenih stereotipa opravdavanih stavom o pravu na vlastito mišljenje, imaju ili mogu imati utjecaj na širenje i populariziranje, između ostalog, paradigme koja primjerice dovodi u pitanje temelje hrvatske državnosti. To još nazivamo i sindrom epigona, odnosno riječ je o nekritičkom priklanjanju uz korpus dezinformacijskih strategija. U konačnici objavljivanje neistina, neprovjerenih ili nedovoljno precizno provjerenih podataka u javnosti, bez obzira je li riječ o smišljenim medijskim strategijama ili naprosto nekritičkoj sljedbi, može pospješiti osjećaj nesigurnost i nepovjerenje prema osobama koje su odgovorne za donošenje odluka u područjima obrane i sigurnosti, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Međutim, prvenstveni cilj je utvrditi i opisati načela djelovanja na kojima krivotvoritelji istine funkcioniraju.
Najprije se valja koncentrirati na fenomen promjene naravi informacije5. Sadržaj se prilagođava redukcijom, djelomičnom ili potpunom promjenom, dodavanjem novog konteksta potrebama i ciljevima publike kojoj se predstavlja. Prikrivanje, ili apstrahiranje stvarnih kreatora informacije ili komentara te primarna objava u nekom drugom korpusu javnog znanja s ciljem naknadnoga unošenja u ciljani korpus - slikovito nazivamo i pranjem informacije. Korisniku informacije pozornost se odvraća od bitnih događaja i procesa, upućuje ga se na različite varijante teorija zavjera kako bi se sustav vrijednosti približio neutemeljenim optužbama i iskrivljenoj činjeničnoj stvarnosti. Odbacuju se, relativiziraju i difamiraju stručne analize koje ukazuju na neistine u javnom informacijskom prostoru. Međutim, autori se često pokušavaju diskreditirati i na osobnoj razini. Napadi su temeljeni na neprimjerenim i netočnim informacijama kojima se negira i zanemaruje stručnost autora provjera uz prikrivanje mogućnosti dodatne te potpune provjere informacija dvojbene relevantnosti. Zapaženi su i medijski pritisci na autore koji su usmjereni na razobličavanje neistina u namjeri da ih se negiranjem njihove stručnosti i svojevrsnim pokušajem javnog ismijavanja obeshrabri u daljnjim naporima. Različite su i razgranate tehnike kojima se pokušava ostvariti neke od navedenih informacijskih strategija. Primjerice, strukturiranje naslova, podnaslova i međunaslova informacijskog sadržaja kao i popratnih ilustracija (slikovne, audio, video, tekstualne) koje nisu logički i semantički usklađene s informacijskim sadržajem. Sam naslov privlači korisnika te stvara dojam razumijevanja cjeline i vrednovanja ponuđenog informacijskog sadržaja.
U samom tekstu se mogu, s ciljem potkrjepljivanja vlastitih tvrdnji, pojaviti poveznice na druge informacijske sadržaje koji daju privid pozivanja na činjenice. Međutim, često upućuju na podatke koji nemaju stvarne i sadržajne poveznice na informacije koju primatelj konzumira. U tom slučaju govorimo o pogrešnom (u pravilu namjernom) pozivanju na neistinite, nepostojeće, dvojbene izvore informacija, kao i na navođenje izvora izvan konteksta te pogrešno pripisivanje autorstva pojedinih izjava osobama koje su predmet plasiranja neistina. Etiketiranje, odnosno uporaba netočnih i neprimjerenih izraza kojima se pojedine osobe pokušavaju omalovažiti na osobnoj i stručnoj razini. Informacije se ispunjavaju emocionalnim nabojem, sadržaj i smisao udaljavaju od racionalnog pristupa što, u pravilu, krivo usmjerava proces točnih i pravovremenih vrednovanja. Izvlačenje pojedinosti iz cjeline informacije koji odgovaraju isključivo nametnutom narativu. Odnosno dekontekstualizacija pa potom rekontekstualizacija kojom se daje novo tumačenje selektivno izdvojenim podacima i informacijama.
Često se poseže za tobožnjim diskursom „političke korektnosti“ koji je samo paravan iza kojega stoji dezinformacija, određeni ideološki postulat ili naprosto stereotipno pomodarstvo. To je posebno osjetljivo u pitanjima obrane i sigurnosti, budući da može ometati otvorenu i objektivnu akademska i stručnu raspravu o stvarnim uzrocima sigurnosnih rizika i prijetnji. Time se smanjuje sposobnost preventivnog djelovanja i obrane kao i sprječavanje jačanja potencijala odvraćanja društva i države na postojeće kao i potencijalne sigurnosne rizike i prijetnje. Kreiranje tzv. informacijske prezasićenosti, odnosno stvaranja informacijskog „zagađenja“ znači da se obilje iskrivljenog ili netočnog i nepreciznog informacijskog sadržaja plasira, bilo izravno bilo putem brojnih posredničkih medija, u ciljani medijski prostor kako bi se nastojao stvoriti privid istinitosti, cjelovitosti i pravovremenosti.
Obrađene i prilagođene neistine (protuobavijesti/dezinformacije) plasira se u javnost planirano i u kontroliranim uvjetima. Stoga oni koji imaju mogućnost upravljanja informacijskim prostorima (virtualnim, elektroničkim, tiskanim medijima) i njihova nadziranja pokušavaju ostvariti informacijsku dominaciju. Mediji koji komuniciraju, u negativnom kontekstu obrađene, informacije nisu nužno u ulozi stvaranja objektivnoga i istinitoga korpusa otvorenoga (posebno javnoga) znanja. Oni su u ulozi nametanja volje, mišljenja, stavova i percepcija njihovim primateljima ovisno o željama i očekivanjima naručitelja operacija utjecaja. Sve razine informacijskoga prostora (mjesna, nacionalna, regionalna, svjetska) postale su nova bojišnica na kojoj je informacija cilj, predmet i sredstvo ratovanja. Kako bi se spriječilo potpadanje pod utjecaj protuobavijesti, treba posjedovati sposobnost prepoznavanja procesa kojima se pokušava utjecati na informacijski prostor pojedine skupine i zajednice, prepoznati nositelje takvih aktivnosti te kanale njene distribucije.
Cilj ovog analitičkog pregleda nije razmotriti sve dezinformacije i dezinformatore do najsitnijih pojedinosti nego pokazati općenite trendove i glavne naglaske na problematici koja se obrađuje i fenomenima koji se istražuju. Namjera je, na temelju nekoliko objavljenih analiza, prikazati i pojasniti pojedine metode prateći primjere tvrdnji iz tri članka objavljena na portalu Telegram.hr autora Gorana Redžepovića6.
1. Državni vrh presudno ovisi o volji jednog čovjeka zbog nesposobnosti većeg dijela državne administracije?!
Na koji način protumačiti kategoričke tvrdnje - "stavljajući sebe na čelo povjerenstva, premijer je nedvojbeno poslao političku poruku nepovjerenja u svojega ministra i potpredsjednika Vlade“ i, „također, potreba da se osnuje posebno Vladino povjerenstvo potvrda je potkapacitiranosti MORH-a za koordinaciju ovako složene političke, financijske i tehnološke aktivnosti“.
S obzirom da se radi o odluci Vlade RH, autor niti na koji način ne ukazuje na potrebu provjere i objave njene Ustavom i zakonima utvrđene nadležnosti, kao i nadležnosti drugih ključnih institucija Republike Hrvatske7 kako bi potom prosuđivao o kompetencijama dijela državne vlasti o kojoj piše. Doduše, temeljem same zakonske procedure nije moguće vjerodostojno i cjelovito raspravljati o profesionalnim sposobnostima pojedinih ministara. No ukoliko je riječ o jednom posve legitimnom uobičajenom političkom potezu vlasti, isto tako, nije moguće implicirati njezinu nesposobnost, odnosno kako je istaknuto, potrebu da premijer zbog toga sam mora kontrolirati cijeli proces.
Kako je riječ o različitim strategijama, planovima i provedbenim aktima koji se odnose na gospodarstvo, znanost, istraživanja, sigurnosne i obrambene politike i planove i koji nota bene moraju biti u skladu, s Bijelom knjigom o europskoj obrani – Spremnost 2030., povećanjem izdataka za obranu unutar Pakta o stabilnosti i rastu, sigurnosnim mjerama za Europu (SAFE) putem Instrumenta za jačanje europske obrambene industrije, odluka nije niti mogla biti drugačija. Nacionalna legislativa, (citirane odredbe Ustava RH, te Zakona o obrani) ne daju pravnu podlogu za imenovanje potpredsjednika Vlade i ministra obrane RH za čelnog čovjeka povjerenstva. Stoga je uputno i svrsishodno provjeriti, postoje li tijela sa sličnim nadležnostima i aktivnosti u drugim državama EU/NATO saveza. U svrhu bolje preglednosti donosimo tablični prikaz nekih država prema nekoliko različitih odrednica:
Uloge predsjednika vlada, kao što je jasno vidljivo, razlikuju se ovisno o državnom uređenju. U predsjedničkim sustavima kao što je Francuska premijer ima sporednu ulogu. U kancelarskim sustavima poput Njemačke predsjednik vlade ima snažnu stratešku i operativnu ulogu. U parlamentarnim monarhijama Švedske i Nizozemske premijer djeluje kao moderator, a stručne agencije vode projekte. U parlamentarnim demokracijama primjerice, Poljskoj, Hrvatskoj, Italiji uloga predsjednika vlade je dominantna, usmjerena na jačanje nacionalnih razvojnih i obrambenih sposobnosti te promicanje i jačanje suradnje s EU institucijama. S tog stanovišta pogrešno je (moguće i zlonamjerno) prosuđivati odnos povjerenja premijera i ministara ili njihove sposobnosti da kvalitetno i vjerodostojno dovedu taj proces do kraja na najispravniji način. Pravo novinarsko bavljenje s ovom temom podrazumijevalo bi određeni tip istraživanja, posjedovanja određenog fonda insajderskih informacija dobivenih od nepristranog i koliko je to moguće objektivnog izvora za čije tvrdnje autor može jamčiti u bilo kakvoj javnoj raspravi. Ovako riječ je o autorskim dojmovima koji nisu potkrijepljeni konkretnim činjenicama ili saznanjima.
Valja još istaknuti da se potkapaciranost ministarstva obrane ili njegova prekapacitiranost, mjere ponajprije u sferi obrambenog planiranja i to post festum. Ministarstvo obrane ima neporeciv tijek razvoja sposobnosti koje koincidira s vladama koje su formirane od 2016.:
1. Izrada i razvoj Strategije nacionalne sigurnosti,
2. Zakon o domovinskoj sigurnosti,
3. Zakon o obrani,
4. Zakon o službi u oružanim snagama,
5. Strateški pregleda obrane
6. Plan dugoročnog razvoja OS RH u uvjetima ustavne i zakonske ograničenosti, što je zapravo reforma cjelokupnog obrambenog sustava.
Legislativa nalaže (Ustav RH) da se Strategija nacionalne sigurnost donosi u Saboru RH kao i Strategija obrane RH. Strategije su uvijek akti izvršne vlasti, dok je financiranje provedbe strategija uvijek u nadležnosti zakonodavne vlasti. Vojna strategija RH dokument je koji donosi Predsjednik RH, a koja je najvažnija polazna osnova za izradu Dugoročnog plana opremanja OS RH. Zadnja verzija je donesena 2025. godine. Prirodno je da se u ovakvim situacijama, (što autor ističe, „Sudjelovanje u ReArmu veliki je financijski zalogaj za državu“), na čelo ovakvih tijela nalazi ključna izvršna dužnost u državi. U slučaju Republike Hrvatske to je dužnost predsjednika Vlade RH. Naime, pitanje planiranja, organiziranja, provođenja, ostvarivanja te praćenja provedbe takvih odluka sa strateškim posljedicama iziskuje suradnju brojnih ministarstava i institucija koje znatno nadilaze ovlasti, sposobnosti, nadležnosti i aktivnosti samo jednog ministarstva. Možemo dakle ustvrditi da su autorove tvrdnje proizvoljne i mogu navesti čitatelje na pogrešne zaključke.
2. Premijer izbjegava međunarodnu blamažu zbog neugodnih iskustava iz prošlosti!?8
Autor ispušta ili previđa podatke koje čitatelj nužno mora imati kako bi mogao donijeti objektivan i nepristran zaključak. Naime, Vlada RH je na temelju mišljenja stručnjaka Oružanih snaga i u suglasnosti s drugim državnim institucijama, donijela odluku o nabavi rabljenih izraelskih borbenih aviona
F-16 Barak. Cijeli proces nabave, validacije i evaluacije ponuda, kronologije postupka, karakteristike zrakoplova, sastav stručnog tima te odluka o nabavi opisan je, dokumentiran i naveden na službenim stranicama Ministarstva obrane RH
9. Republika Hrvatska nije doživjela međunarodnu blamažu što je potvrdio i generalni direktor izraelskog ministarstva obrane,
Udi Adam, koji je to osobno došao reći i ministru obrane RH g. Damiru Krstičeviću.
10 Adam je rekao da Hrvatska nije mogla utjecati na ovaj ishod i negirao je odgovornost njezinih visokih dužnosnika, ustvrdivši da izraelske institucije nisu mogle osigurati dozvolu za prodaju trećoj strani.
Potrebno je dodatno naglasiti činjenicu da je u to vrijeme zbog političke krize u Izraelu, dužnost ministra obrane obnašao predsjednik Vlade Benjamin Netanyahu što znači da je Adam bio sljedeći po rangu u ministarstvu obrane Izraela.11 To daje dodatni obol važnosti i istinitosti njegovim riječima. Stoga su netočne tvrdnje da je „Krstičević nametnuo nabavu borbenih aviona F-16 Barak“ te da je „Hrvatska doživjela međunarodnu blamažu“.
3. Isforsirana i/ili lažna dilema „ili dronovi ili korvete“ oko unaprjeđenja sustava nacionalne sigurnosti
Ponajprije je potreban osvrt na autorovu tvrdnju da roj dronova predstavlja „najgori mogući scenarij sigurnosne ugroze za Europu“12, predstavljenom u formi retoričkog pitanja. Trebalo bi se, u svrhu vjerodostojnosti i analitičnosti, pozabaviti mogućim scenarijima ugrožavanja europske sigurnosne arhitekture, a potom i, kako autor implicira, problematične odluke Vlade RH o kupnji korveta.
3.1. Razine prijetnji europskoj sigurnosti
EU na nacionalnim ali i na zajedničkoj razini, kao i u suradnji s NATO savezom, kontinuirano radi na poboljšavanju kapaciteta potrebnih za suprotstavljanje hibridnim prijetnjama, i premda kao zajednica još nije posve učinkovita, institucije, organizacije i sposobnosti su uglavnom izgrađene. S obzirom kako je do sada EU funkcionirala kao gospodarska zajednica koja se u obrambenom smislu oslanjala na SAD temeljeći rast na jeftinijim ruskim energentima, u promijenjenim geopolitičkim odnosima, sama pretvorba u čvršću političku zajednicu s vjerodostojnom zajedničkom sigurnosnom politikom, svakako zahtjeva određeno vrijeme i unatoč određenim poteškoćama ne treba unaprijed i olako odbacivati mogućnost da se to i ostvari. Skepticizam se uglavnom temelji na različitim redukcionističkim teorijama koje ispuštaju iz fokusa inicijative i postignuća EU kao cjeline. Naime, treba svakako istaknuti kontinuirano organiziranje usavršavanja, definiraju se pravila suradnje na nacionalnoj i međunarodnoj razini, okupljaju se stručnjaci različitih profila kroz različite oblike djelovanja čime se nastoji unaprijediti sposobnost prevencije prijetnji kao i pravovremenog reagiranja (EEAS, EUvsDisinfo, Hybrid CoE, NATO, Strategic Compass)13. Dakako da postoji prostor za daljnja jačanja učinkovitosti kada je riječ o neujednačenost sposobnosti među državama članica, ovisnost o privatnoj kritičnoj infrastrukturi, pravna i koordinacijska ograničenja te trajne ranjivosti u cyberdomeni, energetici te podmorju.
Visoka razina funkcionalnosti postignuta je u sljedećim područjima -Institucionalnog okvira i inicijativa.14 EU i NATO su postavili jasno definirane mehanizme za detekciju, dijeljenje informacija i koordinaciju (EEAS/Stratcom, Hybrid Centre of Excellence, NATO doktrine). To je poboljšalo zajedničko razumijevanje i standarde odgovora.Usavršavaju se alati za borbu protiv dezinformacija.15 EUvsDisinfo i StratCom CoE redovito razotkrivaju i dokumentiraju FIMI kampanje te podižu svijest u državama članicama. Jačanje cyber-obrane, ATO i EU, kao i zemlje članice, ulažu u nacionalne i ukupne CERT/CSIRT kapacitete, vježbe i zajedničke procedure za odgovor na velike cyber incidente.16 No, izazovi s kojima se sustavi suočavaju su (1) neujednačene nacionalne sposobnosti.17 Neke članice imaju napredne alate i procedure; druge su znatno ranjivije. To otežava zajedničku obranu i brzo reagiranje. (2) Ovisnost o privatnoj kritičnoj infrastrukturi.18 Kritična infrastruktura (npr. komunikacijski i energetskih kablovi, vjetroparkovi, LNG terminali) često nisu dizajnirani, odnosno prezahtjevni su za obranu od npr. namjernih sabotaža i trebaju dodatne mjere zaštite. (3) Pravna i politička.19 - egzistirajući zakoni o slobodi govora, privatnosti i prekograničnom djelovanju ograničavaju brzo i jedinstveno postupanje protiv nekih oblika hibridnih pritisaka. (4) Protuelektronsko djelovanje (CEW)/sposobnosti protivničke strane za napadna djelovanja i kiberdomeni20 - hibridni napadači sve više koriste ciljane cyber napade (unutar kiber domene kao i korištenje kiberdomene za napad u fizičkom svijetu) te sofisticirane FIMI kampanje koje je teško trajno blokirati.
Stoga, nije pogrešno ustvrditi da je učinkovitost21 sustava na pojedinačnoj i na zajedničkoj razini znatno viša nego li je bila prije nekoliko godina. Povećane su sposobnosti prepoznavanja i reagiranja. Koordinacija na zajedničkoj razini zemalja članica EU22 i NATO saveza je poboljšana djelovanjem Hybrid CoE kao i drugih centara izvrsnosti. No unatoč tomu, valja istaknuti kao postoji između država članica određeni nesrazmjer u sferi osposobljenosti i prilagodbi nadnacionalnom sustavu.23 S obzirom na postojeće stanje možemo utvrditi prioritetne ciljeve i zadaće koje treba za poduzeti zbog povećanja učinkovitosti. (1) Ubrzati24 financiranje i primjenu programa za jačanje otpornosti i oporavljivosti, posebno ključne, kritične infrastrukture (i javnog i privatnog sektora). (2) Standardizirati25 brzinu, oblik i format razmjene obavještajnih podataka između država članica te s NATO savezom. (3) Povećati26 kapacitete na nacionalnoj razini (CSIRT, javna komunikacija, lokalni centri za suzbijanje dezinformacija) kako bi se smanjila neujednačenost koja vlada među državama članicama. (4) Zaštititi27 podmorsku kritičnu infrastrukturu — više nadzora, inspekcija i međunarodnih pravnih mehanizama za sankcioniranje sabotiranja kritične infrastrukture. (5) Jačati28 javnu otpornost (medijska pismenost, digitalna pismenost, transparentnost, brzo, kvalitetno, pouzdano i učinkovito prepoznavanje te demantiranje ključnih dezinformacijskih/protuobavijesnih narativa) — prevencija smanjuje učinak FIMI kampanja.
Europa danas nedvojbeno ima bolje instrumente i više svijesti o potrebi suprotstavljanja hibridnim prijetnjama nego prije. Međutim, učinkovitost i otpornost su još uvijek neujednačeni na razini zajednice i posebno na razini zemalja članica. Protiv sofisticiranog, dugotrajnog hibridnog napada Europa bi mogla imati problema ukoliko se sustavno ne poboljšaju i unaprijede politike, financiranje kao i interoperabilnost na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ukoliko Europa doista provede široku i koordiniranu mobilizaciju vojske i gospodarstva (ne smije se zanemariti potpora saveznika, osobito SAD-a), može se učinkovito nositi s ruskim konvencionalnim napadom, ukoliko bi došlo do takvog scenarija29. Međutim, “učinkovito” ne znači bez žrtava, bez velikih troškova ili bez velikih logističkih i političkih izazova.
Sposobnosti obrane temelje se na (1) kolektivnom odvraćanju i nadležnosti NATO/EU30 gdje NATO-ova načela kolektivne obrane i organizacijski mehanizmi znače da napad na jednu članicu izaziva odgovor svih saveznika što značajno pojačava obrambenu moć Europe u mobiliziranom stanju; (2) Gospodarskoj i financijskoj snazi EU31 jer su Europske države u posljednje dvije-tri godine značajno povećale vojna izdvajanja i kapacitete za nabavu. Postoje programi za ubrzanje proizvodnje streljiva, dronova te obnovu i povećanje obrambenih i sigurnosnih zaliha. To znači da Europa može dopuniti i obnoviti zalihe tijekom trajanja sukoba. (3) Kvalitativnoj prednosti32u tehnologiji i umreženom ratovanju gdje moderni C4ISR33, precizno standoff oružje, zračne sposobnosti i integrirani sustavi protuzračne obrane (PZO) daju mobiliziranoj Europi sposobnosti koje mogu neutralizirati ruske manevarske prednosti na pojedinim frontama. (4) Iskustvu i prilagodbi uslijed rata u Ukrajini.34 Europske vojske i industrije već su učile i prilagođavale se modelima opskrbe, taktikama dronova i protuzračne obrane što smanjuje i skraćuje gubitak vremena u tzv. “učeničkoj krivulji” u velikom sukobu.
Postoje, razumljivo, ograničenja i izazovi s kojima se treba suočiti obrambeni sustav. Od izvjesne početne ruske kvantitativne prednost i brzine generiranja snaga do logističkih i geografskih izazova. Naime, Rusija je pokazala sposobnost velikih regrutacija i zamjene gubitaka što u prvim mjesecima to može dati taktičku inicijativu u zonama blizu vlastitih baza. Potreba organiziranja dugačkog i širokog obrambenog područja (Baltičke države, Poljska, Rumunjska, Baltik/Crno more) iziskuje masivan logistički lanac (gorivo, municija, održavanje) što stvara ranjivosti ukoliko opskrba zakaže. Zatim, ne smije se zanemariti pitanje opskrbe streljivom i održivost tempa bojevanja. Dugotrajni intenzivni sukob zahtijeva ogromne zalihe streljiva i rezervnih dijelova. Europa je u procesu znatnog povećanja proizvodnje, ali to za rezultat ima vremenski okvir koji utječe na ranjivost. Nadalje, elektronsko ratovanje, odnosno odgovori na cyber i raketne prijetnje iziskuju posebnu pažnju. Naime, ruska sposobnost ometanja komunikacija, masovnih raketnih i udara besposadnih sustava te cyber napada može degradirati operativnu učinkovitost obrane ako se ne odgovori brzo i sustavno. No, kako bi se prevladale sve obrambene poteškoće valja istaknuti potrebu za važnost političkog jedinstva, što je i krucijalni uvjet trajnosti podrške. Obrana zahtijeva političku volju, odnosno dosljedno provođenje sankcija uz financijsku potporu kroz duže razdoblje. Moguća politička neodlučnost i podijeljenost, slabi kolektivni odgovor.
U slučaju ruske oružane agresije na EU/NATO, realno je očekivati da bi Rusija mogla, u prvih nekoliko tjedana pokušati stvoriti lokalne uspjehe ofanzivnim djelovanjem koristeći koncentriranu silu i blizinu logistike. Naravno, to ovisi o mjestu napadnih djelovanja. Međutim, ukoliko Europa uspije u mobilizaciji i prijevozu snaga koje će biti potpora već mobiliziranim postrojbama te dobije dodatna saveznička pojačanja, sposobna je zaustaviti, iscrpiti i povratno potisnuti agresora tokom mjesec do godine dana. To bi zahtijevalo značajne troškova, ali je izvedivo. Kritični resursi i rokovi za mobiliziranu Europu koja se želi učinkovito obraniti od konvencionalnog ruskog napada se mogu predstaviti rokovima. Oni su okvirni (0–3, 3–6, 6–12, 12+ mjeseci) i označavaju kada je svaki resurs najkritičniji za posjedovanje i uporabu na odgovarajućoj razini.
Kada je riječ o ruskoj nuklearnoj doktrini i prijetnji, javno dostupni relevantni podaci u posljednjih nekoliko godina pokazuju da Moskva nuklearno oružje smatra kao sredstvo odvraćanja koje se u određenim okolnostima može i uporabiti (uključujući proširene definicije „prijetnje“).35 To znači da uporaba nema veliku razinu izvjesnosti. Međutim, i takva predstavlja čimbenik rizika koji se treba uzeti u obzir. NATO i europski saveznici drže se načela odvraćanja i kolektivne obrane. Stoga svaki moguća uporaba nuklearnog oružja predstavlja izuzetno visok rizik od eskalacije sukoba te zahtjeva odgovarajući saveznički odgovor.36 Postoje tri temeljna scenarija u opisu i razradi stupnjeva razvoja krize i posljedično mogućeg djelovanja (pod uvjetom da napadna sredstva probiju obrambeni sustav i dosegnu postavljene ciljeve – analiza najgoreg mogućeg scenarija):
(1) Ograničena/taktička uporaba (najniži, ali s katastrofalnim posljedicama,37
(2) Regionalna/strategijska uporaba - viši stupanj,38
(3) Opći/sveobuhvatni nuklearni sukob – najgori scenarij.39
Iz svega navedenog proizlazi da je „najgori scenarij“ opći nuklearni sukob koji bi predstavljao apsolutnu katastrofu za život s globalnim posljedicama. I ograničena taktička uporaba nuklearnih potencijala ima mogućnost brze eskalacije te izazivanja teških strateških i humanitarnih posljedica. Iako su objavljene doktrine i retorika zabrinjavajuće, nuklearni udar ostaje ekstreman i rizičan korak za bilo kojeg aktera. Zbog toga preventivne diplomatske, obavještajne i civilne mjere ostaju ključne u njegovom sprječavanju.
Rojevi dronova u napadnim djelovanjima su već u upotrebi od strane Rusije i Ukrajine. Obrana od dronova u općem ratu protiv Ukrajine doživljavala je svoje uspone i padove. Stanje je sad relativno stabilno u smislu ogromnog porasta sposobnosti obrane od dronova. Ukrajinske zračne snage priopćile su da je Rusija lansirala ukupno 5.636 besposadnih letjelica i 187 projektila na ciljeve u Ukrajini do rujna ove godine. To je značilo otprilike 39% povećanje broja besposadnih letjelica i gotovo 20% povećanje broja projektila u odnosu na kolovoz. Zračne snage Ukrajine izvijestile su o dnevnom prosjeku od gotovo 188 ruskih besposadnih letjelica i nešto više od šest ruskih projektila u rujnu. Branitelji su oborili ili potisnuli gotovo 87 posto svih ruskih besposadnih letjelica i više od 68 posto ruskih projektila tijekom mjeseca; stope su otprilike usporedive s prethodnim mjesecima.40 Do danas je srpanj 2025. bio najzahtjevniji mjesec za ukrajinske branitelje. Tijekom svibnja su Rusi, a prema podacima zračnih snaga Ukrajine, uputili na ciljeve u Ukrajini 6.443 besposadnih letjelice i projektila. Inače, narativ kako su dronovi jeftini, a PZO rakete kojima obrambeni sustav ruši te dronove nije korektan ni ispravan. Stvarno pitanje u toj dilemi treba korigirati i glasi - koju štetu (ljudsku, pa tek onda i materijalnu) može prouzročiti naoružana besposadna letjelica ukoliko prođe obrambeni sustav i pogodi predviđeni cilj? Stoga, tvrdnja kako roj dronova u zračnom prostoru neke NATO članice ili EU, neovisno o njihovoj nakani, predstavlja „najgori mogući scenarij“, je netočna i može navesti čitatelje na potpuno pogrešne zaključke.
3.2. Nabava korveta kao politička odluka koja stvara privid sigurnosti ili racionalno strateško opredjeljenje
Neprikladno je dovoditi prijetnju roja dronova i namjensko ulaganje u obranu u korelaciju s vrhunskim ratnim brodom i njegovom ulogom u obrani zemlje. Valja započeti s nekoliko stručnih pitanja. Kako povezati raketnu korvetu s obranom civilne zračne luke od roja dronova u mirnodopsko vrijeme i to posebno ona koja je, kao primjerice Minhenska, jako udaljena od vodenih površina kojima korveta može ploviti? Je li obrana od roja dronova koji ometaju letenje u miru obrambeni prioritet broj jedan, i u čijoj je nadležnosti? Koji je stvarni sadržaj tvrdnje kako je Dugoročni plan razvoja OS RH “beskoristan spoj neznanja i podvala”, bez strateške vizije. Trebali se doista složiti s tvrdnjom kako nabava korveta i razvoj pomorskih sposobnosti “nema smisla” u novim sigurnosnim okolnostima jer “prijetnje dolaze iz zraka”? Odgovor je - svakako ne treba bez provjere metodološke utemeljenosti i poštivanja osnovnih načela znanstvene i stručne rasprave.
Počnimo s analizom sposobnosti korvet41, kao i njenim tehničkom karakteristikama. Kod autora koji zastupa tezu o nepotrebnosti nabave korveta uočljive su tri temeljne metodološke slabosti:
(1) nepoznavanje strukture i hijerarhije obrambenih dokumenata. Autor ne razlikuje ili se izbjegava osvrnuti na razine obrambenog planiranja – od Strategije nacionalne sigurnosti i Dugoročnog plana razvoja OS RH, preko srednjoročnih planova, do godišnjih planova modernizacije. Plan se razumijeva kao izolirani dokument, a ne kao dio normativno zatvorenog sustava koji proizlazi iz Zakona o obrani i NATO-ovih Capability Targets.
(2) Redukcionističko razumijevanje sposobnosti Oružanih snaga. Tvrdnja da su “korvete beskorisne protiv zračne prijetnje” zanemaruje činjenicu da suvremene pomorske platforme imaju višeslojnu funkciju: od nadzora mora i zaštite pomorskih komunikacija, do potpore sustavu zračne obrane i integraciji u mrežnocentrično ratovanje. U tom je smislu takva tvrdnja tehnički netočna i konceptualno zastarjela.
(3) Izostanak izvora i analitičkih pokazatelja. Članak ne sadrži pozivanje na službene dokumente EU, NATO-a, ni MORH-a, niti upućuje na kvantitativne ili operativne pokazatelje. Umjesto empirijske argumentacije, koristi se diskurzivna impresija – stilistički atraktivna, ali analitički površna.
Obrambeno planiranje je interdisciplinarni proces koji objedinjava strateške ciljeve, operativne sposobnosti, tehnološke trendove, financijske mogućnosti i savezničke obveze. Zahtijeva kombinaciju iskustva iz prakse, znanja iz vojne teorije, te razumijevanje međunarodnog sigurnosnog okruženja. Upravo zato, svaka ozbiljna rasprava o DPR OS RH mora uzeti u obzir da, kako je već istaknuto, DPR nije politički dokument, već planski instrument Vlade RH, usklađen s NATO-ovim Defence Planning Processom (NDPP). Obrambene sposobnosti ne mogu se vrednovati izolirano (npr. “korvete” ili “avioni”), nego unutar sustava sposobnosti – tzv. force packages. Hrvatska kao pomorska država ima zakonsku i stratešku obvezu štititi svoje pomorsko područje i ekonomske interese. U tom kontekstu razvoj pomorskih snaga nije “anakronizam”, već logičan odgovor na prostorni i geostrateški položaj države. Odgovornost svih onih koji pretendiraju na javno bavljenje ovakvim temama zahtijeva da svaka tvrdnja bude potkrijepljena dokumentom, podacima ili operativnim iskustvom. U protivnom, javni prostor preplavljuju “stručni dojmovi” bez verifikacijske vrijednosti. Zato je u raspravama o obrani nužno razlikovati tvrdnje oblikovane na temelju egzaktnih podataka od političkog komentara. Prvo se temelji na doktrini, modelima i empiriji, a drugo na percepciji i ideološkoj preferenciji. Oba imaju pravo glasa, ali ne i jednaku težinu.
Stoga se čini pretencioznim kategorički tvrditi da je za aktualni državni vrh obrambena politika usmjerena na stvaranje dojma sigurnosti, a ne na izgradnju sustava koji je sposoban odgovarati na stvarne ugroze? Valja istaknuti kako je Hrvatski sabor donio Dugoročni plan razvoja oružanih snaga Republike Hrvatske 2025. – 203642. Opisno su jasno definirane sposobnosti OS RH temeljem kojih je nastao i jedan od prijedloga izgradnje raketne korvete. Početak procesa nabave korvete se politizira, a povremeno i ismijava, iako se ne podastiru nikakvi argumenti za to. Ključni projekt Hrvatske ratne mornarice, opremanje i uvođenje u operativnu uporabu višenamjenskog broda/korvete ostaje strateški prioritet i predviđen je do kraja prvoga trogodišnjeg razdoblja Dugoročnog plana razvoja, za što su pripremne i planske radnje započele.
4. Pripisivanje neistinitog informacijskog sadržaja i neargumentirano etiketiranje na osobnoj razini
Prema podacima udruženja novinara, u Hrvatskoj su trenutno aktivne stotine tužbi protiv novinara i medija – radi “povrede časti i ugleda” ili “klevete”.43 Brojni su slučajevi kada političari i javni dužnosnici traže pravosudnu zadovoljštinu, što pokazuje da se kleveta — u političkom kontekstu — često interpretira kao oruđe za pritisak na medije, kritičare ili političke protivnike. Međutim, ishodi takvih parnica u pravilu završavaju raznoraznim nagodbama, predmeti se rješavaju nakon niza godina i na kraju sve skupa izlazi iz vidokruga i zanimanja šire javnosti. Zbog toga osobna difamacija ima trenutačni učinak i dugotrajni opstanak. Veliki broj konstrukcija preživi i finala sudskih procesa i naprosto se u javni prostor urežu, ako ne kao provjerljive istine, barem kao zgodne poštapalice. Pritom, naglasimo da javne difamacije na osobnoj razini niti u kojem slučaju se ne moraju odvijati isključivo na relaciji političari-novinari, već u medijskom prostoru često vrijedi pravilo svatko protiv svakoga, bez biranja sredstava ili stila. Razmotrimo samo neke koje po svojoj prirodi nisu samo difamacije već su duboko u sferi dezinformiranja, a odnosi se na opisanu problematiku. Tobožnja polemika nije se odvijala na relaciji političar-novinar, već novinar protiv dvojice nekadašnjih visokih državnih službenika, danas javnih sveučilišnih osoba aktivnih u nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti.
S novinarske strane korišteni su epiteti kao - domoljubni propagandisti; plaćenici HDZ-ove vlasti napadaju slobodu medija; bivši vojni policajac i nekadašnji operativac HIS-a, nisu kompetentni za to što pišu; državni vojni analitičari; to sliči na političku propagandu prve klase, kao da ga (Gordana Akrapa-nap.a.) je trenirao sam Aleksandar Vučić; domoljubni dvojac; dubl domoljubnih eksperata; branitelji vladajuće političke elite; „neovisni provjeritelji“; njihov tekst je ružan primjer zloupotrebe europskog novca za političku propagandu i manipulaciju činjenicama.
Dakle sve bez profesionalnih referenci i stručnosti. Nadalje, poveznice na imena Gordan Akrap i Ivica Mandić koje je autor prethodno navedenih epiteta objavio u svojemu tekstu vode na članke u kojima se oni spominju samo na platformi Telegram.hr. To je tendenciozno, nepotpuno i samo služi u svrhu stvaranja privida objektivnosti. Istovremeno se javnost, odnosno čitatelji, pogrešno upućuju na web stranicu gdje nema emisije na čiji se sadržaj autor poziva. Autor nudi poveznice44 kao potvrde svojih tvrdnji kojima zaobilazi i ignorira relevantnu i dostupnu stranicu45 na kojoj je čitatelju omogućena objektivna i puna provjera navoda te time podvrgnuti vlastitom sudu istinitost navedenih tvrdnji. Teško je povjerovati kako se radi o slučajnosti i površnosti, a ne o namjeri. Međutim, usporedbom novinskog teksta koji autor pripisuje46 Gordanu Akrapu (jasno i vidljivo stavljen u navodnike) te izjava Gordana Akrapa s javno dostupne snimke TV emisije, razvidna je potpuna različitost tih sadržaja. Odnosno, novinar je potpuno netočno i neistinito prenio stvarne izjave Gordana Akrapa.47 Autor Redžepović je k tome pridodao i niz osobnih stavova predstavljajući ih kao neoborive činjenice.
Zaključak:
Cilj i zadaća objektivnog, relevantnog, vjerodostojnog i pouzdanog novinarstva je objava informacija koje su točne, potpune, objektivne, nepristrane, korisne te pravovremene. Koje mogu izdržati teret neovisnih provjera. U ovom slučaju se jasno i nedvosmisleno utvrdilo kako postoji razlika između navoda i tvrdnji izrečenih u nekoliko analiziranih tekstova te stvarnosti i činjenica. Posebnu pažnju je potrebno posvetiti činjenici da autor (namjerno?) u potpunosti izvrće riječi pojedine osobe koju u svom tekstu etiketira i pokušava difamirati, iako je javno dostupan informacijski sadržaj u kojem se pouzdano mogu provjeriti izjave. Količina netočnih informacija objavljenih u ovih nekoliko tekstova nužno izaziva pozornost stručnjaka jer je autor koji ih je napisao bio stručno znanje stekao vojsci bivše Jugoslavije (JNA) kao i HV nakon njezinog osnivanja, pa polazimo od pretpostavke da bi trebao imati nužna predznanja potrebna za obradu ovih tema.
Upravo se na ovom primjeru pokazuje opravdanost projekta uspostave neovisnih provjeravatelja (dez)informacija koje se nalaze u javnom prostoru Republike Hrvatske, ili na njega pokušavaju utjecati iz drugih informacijskih prostora, te koji mogu utjecati na konstruiranje znanja i stavova njihovih čitatelja. Provjeravatelji iz projektnog tima Atene ne bježe od provjere njihovih provjera. Štoviše, skloni su i predlažu javno organiziranje sučeljavanja argumenata koje pojedini autori koriste u svojim tekstovima te argumenata koje provjeravatelji iznose u svojim provjerama. Jedino se uporabom snage argumenata u otvorenoj, široj stručnoj i zainteresiranoj javnosti izloženoj argumentiranoj raspravi mogu i trebaju raditi pozitivne promjene hrvatskog informacijskog prostora. Naime, za njegovu postojanost, održivost, istinitost, pouzdanost nužna je suradnja svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u raspravama. Jedino se tako može osigurati pravo javnosti da svoje odluke temelji na točnim i provjerenim informacijama dobivenim iz objektivnih, vjerodostojnih, pouzdanih i relevantnih izvora.
ATENA
__________________________________
1 Sukladno natječajnoj prijavi, provjeravaju se samo oni informacijski sadržaji iz domena obrane, sigurnosti, obavještajnog djelovanja, terorizma, diplomacije i međunarodnih odnosa te informacijska i kibersigurnost.
2 U okviru Mehanizma za oporavak i otpornost te Nacionalnog plana oporavka i otpornosti s ciljem uspostave novih provjeravatelja informacija, prihvaćen je projektni prijedlog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba sa partnerima pod nazivom Projekt Atena.
3 Protuobavijest (dezinformacija, engl. disinformation, njem. Desinformation, rus. дезинформация, tal. disinformazione, fr. désinformation, šp. desinformación) naziv je koji su prvo skovali i upotrijebili pripadnici sovjetskih sigurnosnih služba početkom XX. stoljeća. Protuobaviješću su se kao sredstvom borbe protiv svojih protivnika koristili sovjetski komunisti predvođeni Lenjinom. U službenu uporabu unutar sovjetskoga izvještajno-sigurnosnog sustava ulazi 1923. kad I. S. Inshlikt, tadašnji zamjenik šefa GPU-a (preteče KGB-a, današnjega FSB-a) predlaže osnivanje posebnoga ureda za provođenje aktivnih izvještajnih operacija. Pod tim pojmom podrazumijevaju se procesi i djelovanja upereni prema stranoj i domaćoj javnosti s ciljem manipuliranja osjećajima i percepcijama javnoga mijenja u odnosu na pojedine teme.
4 Tuđman, M.: Programiranje istine, Hrvatska sveučilišna naklada, 2012., str. 208.-209.
5 Pod pojmom informacija podrazumijeva se istinit sadržaj - koji je u nekom od komunikacijskih kanala dostupan određenoj široj publici.
6 Članak objavljen dana 8. svibnja 2025. sa sljedećim naslovom i podnaslovom: Plenković upravo javno poručio da ne vjeruje svom ministru obrane - Dok je Anušić bio u Varšavi, premijer je sebe instalirao na čelo ključnog organa za nabavku oružja.
Članak objavljen dana 28. rujna 2025. sa sljedećim naslovom i podnaslovom: Europi prijeti 'najgori mogući scenarij', a mi nabavljamo korvete koje su beskorisne protiv nove opasnosti - Zašto naša država inzistira na nabavi skupih korveta za borbu protiv nepoznatog neprijatelja?
Članak objavljen dana 25. listopada 2025. sa sljedećim naslovom i podnaslovom: Baci sumnju pa je zatrpaj hrpom besmislica: kako su me dvojica domoljubnih propagandista napala za račun HDZ-ove vlasti.
7 USTAV RH, Članak 107. Ustava RH, kaže da „Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom“, ZAKON O OBRANI (NN 73/13, 75/15, 27/16, 110/17, 30/18, 70/19, 155/23)Članak 5., Članak 3. st. 2., Članak 7., Članak 8., Članci 12.-14., Članak 13. st. 2., Članak 14. Navedene odredbe Ustava RH i nadležnog zakona jasno ukazuju na to koje su nadležnosti Ministarstva obrane. Na 89. sjednici Vlade RH, donesena je odluka o osnivanju Međuresornog povjerenstva za razvoj i jačanje obrambenih sposobnosti i obrambene industrije u Republici Hrvatskoj. Sukladno ciljevima predmetne odluke koji su definirani u obrazloženju iste (stavak 3 Obrazloženja), posve je jasno kako se radi o potrebi angažiranja velikog broja ministarstava u svrhu ostvarenja spomenutih ciljeva. Stoga je imenovano 11 članova Vlade RH u predmetno povjerenstvo na čelu s premijerom, svi potpredsjednici Vlade (njih pet) te 4 ministra i jedna državna tajnica.
8 Autorova tvrdnja u cijelosti glasi – „u postojećim okolnostima, odluka Vlade posve je logična i opravdana. Premijer prije svega želi izbjeći međunarodnu blamažu kakvu mu je svojedobno priredio Krstičević pri pokušaju nametanja nabave rabljenih izraelskih borbenih aviona F-16 Barak. Tad su nas spasili Amerikanci.“
9 https://www.morh.hr/uvod-vba/
10 https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/sada-ni-sluzbeno-propao-posao-s-nabavom-izraelskih-aviona-foto-20190110
11 https://en.wikipedia.org/wiki/Ministry_of_Defense_(Israel)
12
|
|
SCENARIJ
|
VJEROJATNOST
|
OPSEG UNIŠTENJA
|
DUGOROČNI
UČINAK
|
ZAKLJUČAK
|
|
1
|
Hibridni rat
|
visoka
|
srednja
|
politička/ekonomska
destabilizacija
|
dugotrajni
pritisak bez otvorenog rata
|
|
2
|
Konvencionalni
rat
|
umjerena
|
visoka u
pogođenim područjima
|
migracije,
humanitarna kriza
|
veliki, ali
regionalno ograničen
|
|
3
|
Nuklearni udar
|
vrlo niska
|
ekstremna
|
globalna
katastrofa
|
najgori mogući
scenarij po životima i trajnim učincima
|
13 https://www.eeas.europa.eu/node/46393_en?etrans=hr
14 Ibid
15 https://euvsdisinfo.eu/disinformation-cases/
16 https://www.nato.int/en/what-we-do/deterrence-and-defence/cyber-defence
17 https://data.consilium.europa.eu/doc/document/ST-14657-2024-INIT/en/pdf?utm
18 https://www.theguardian.com/world/2024/apr/16/undersea-hybrid-warfare-threatens-security-of-1bn-nato-commander-warns
19 https://www.hybridcoe.fi/publications/countering-disinformation-in-the-euro-atlantic-strengths-and-gaps/
20 https://www.nato.int/nato_static_fl2014/assets/pdf/2024/7/pdf/241007-hybrid-threats-and-hybrid-warfare.pdf
21 https://www.strategic-compass-european-union.com/2_Secure_Strategic_Compass.html
22 https://www.eeas.europa.eu/node/46393_en
23 https://www.theguardian.com/world/2024/apr/16/undersea-hybrid-warfare-threatens-security-of-1bn-nato-commander-warns
24 https://docs.ie.edu/GPC/3_AAFF_short%20CGP_Strengthening%20Europe%27s.pdf
25 https://www.nato.int/nato_static_fl2014/assets/pdf/2024/7/pdf/241007-hybrid-threats-and-hybrid-warfare.pdf
26 https://ccdcoe.org/library/publications/
27 https://www.theguardian.com/world/2024/apr/16/undersea-hybrid-warfare-threatens-security-of-1bn-nato-commander-warns
28 https://euvsdisinfo.eu/eeas-stratcoms-responses-to-foreign-information-manipulation-and-interference-fimi-in-2023/
29 https://www.sipri.org/media/press-release/2025/unprecedented-rise-global-military-expenditure-european-and-middle-east-spending-surges
30 https://www.nato.int/en/what-we-do/introduction-to-nato/collective-defence-and-article-5
31 https://www.sipri.org/media/press-release/2025/unprecedented-rise-global-military-expenditure-european-and-middle-east-spending-surges
32 https://www.iiss.org/globalassets/media-library---content--migration/files/publications---free-files/strategic-dossier/pds-2025/chapters/iiss_progress-and-shortfalls-in-europes-defence_2025_ch-4-european-defence-procurement.pdf
33 https://www.northropgrumman.com/what-we-do/mission-solutions/c4isr
34 https://understandingwar.org/research/russia-ukraine/russian-force-generation-and-technological-adaptations-update-june-6-2025/
35 https://www.armscontrol.org/act/2024-12/news/russia-revises-nuclear-use-doctrine
36 https://www.nato.int/en/what-we-do/deterrence-and-defence/natos-nuclear-deterrence-policy-and-forces
37 Izolirani napad taktičkim nuklearnim oružjem (npr. Od 0,1 do nekoliko kilotona) na vojni objekt ili koncentraciju snaga na bojištu, pokušaj lokalnog preokreta, zastrašivanje protivnika, ili „pokazivanje odlučnosti“. Moguća je velika lokalna destrukcija, tisuće do desetina tisuća mrtvih i ranjenih ovisno o lokaciji i gustoći naseljenosti; teške radijacijske i požarne posljedice; poremećaj civilne infrastrukture. (Modeliranje učinaka za 1–10 kt pokazuje smrtnost u prstenima od nekoliko stotina do desetaka tisuća, ovisno o urbanom okruženju). Izvjestan je veliki psihološki pritisak na opću populaciju, mogući diplomatski šok, veliki politički pritisci za odgovarajući odgovor. Velika opasnost da protivnik reagira nerazmjerno te proširi uporabu nuklearnih sredstava ili drugo oružja za masovno uništenje. Vjerojatnost ovog scenarija je najviša među nuklearnim scenarijima („manje vjerojatnih, ali izvedivih“), ali i dalje niska u apsolutnom smislu, a posljedice mogu biti lokalno katastrofalne i strateški opasne zbog rizika eskalacije.
38 Višestruki nuklearni udari na vojne i strateške ciljeve u Europi (vojne baze, logistički centri, veliki gradovi ako eskalacija dosegne strateške značajke). Vrijednosti mogu ići od nekoliko desetaka do stotina bojevih glava, stotine tisuća do milijuna izravnih žrtava, ogromna razaranja infrastrukture (energetika, transport, zdravstveni sustav), masovna radioaktivna kontaminacija i dugoročni zdravstveni efekti. Slom lokalne i nacionalne uprave u pogođenim državama, urušavanje opskrbnih lanaca, izbjeglički valovi, velike gospodarske štete; mogućnost međunarodne reakcije uključujući konvencionalni i diplomatski odgovor. Čak i regionalni razmjeri paljenja i požara mogu podići velike količine čađe u atmosferu, s posljedicama za poljoprivredu i klimu. Studije pokazuju da širi, višestruki napadi na gradove mogu dovesti do globalnih poremećaja u proizvodnji hrane.
39 Uzvratna ili uzajamna uporaba velikog broja strateških bojevih glava između velikih sila, što vodi globalnom nuklearnom ratu, desetci milijuna neposrednih žrtava, gotovo potpuni kolaps infrastrukturnih sustava u pogođenim regijama, kolaps života na pogođenim područjima. Pojava „nuklearne zime“ učinak snažnog i dugotrajnog zahlađenja, smanjenje sunčevog svjetla, smanjenje poljoprivrednih prinosa, globalni hiperkolaps društvenih i zdravstvenih sustava, potencijalna globalna glad. Ovo je egzistencijalna prijetnja za stotine milijuna do milijarde ljudi ako se sukob proširi te postane svjetski.
40 https://abcnews.go.com/International/russian-drone-missile-attacks-ukraine-set-new-record/story?id=126068632
41 Sve relevantne podatke o tehničkim i borbenim specifikacijama korveta vidi više na mrežnim stranicama IIHS-a, https://iihs.hr/IIHS, kao i Općim referentnim enciklopedijama/almanasima ratnih brodova: Combat Fleets of the World, Jane’s Fighting Ships — godišnjak/priručnik koji se tradicionalno koristi kao referenca za operativne i tehničke karakteristike ratnih brodova (dimenzije, deplasman, pogon, naoružanje…).
42 https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2025_07_104_1434.html43
43 https://hnd.hr/eng/cja-s-survey-number-of-lawsuits-against-journalists-and-the-media-is-not-lowering-at-least-945-lawsuits-are-active?
44 https://www.telegram.hr/tema/hrt/
45 HRT, Agenda: Svijet, 1. svibnja 2024., urednica Tamara Marković, : https://hrti.hrt.hr/home?id=425a1fcb-c44f-3179-bf56-19139656f4c6
46 https://www.telegram.hr/tema/hrvatska/ Autor Goran Redžepović tvrdi:
Kako to izgleda uživo, svjedoči anegdota s mojeg zajedničkog gostovanja s Akrapom na HRT-u. Iznio sam notornu i neoborivu činjenicu da i korumpirane države mogu pobijediti u ratu, što najbolje potvrđuje primjer Hrvatske.
Ničim izazvan, moj sugovornik je na tu tvrdnju kao iz topa počeo domoljubni monolog da je “Republika Hrvatska pod mudrim vodstvom prvog hrvatskog predsjednika doktoraFranje Tuđmana izvojevala pobjedu u Domovinskom ratu”. Spomen korupcije prekrio je hrpom fraza nevezanih za izrečenu tvrdnju. To sliči na političku propagandu prve klase, kao da ga je trenirao sam Aleksandar Vučić.
47
00:20:00 snimke:
Goran Redžepović: Korupcije ima, korupcije će i biti. I korumpirane države pobjede u ratu. Recimo Hrvatska. Ona je pobijedila u ratu iako je bila korumpirana. To se sve zna.
Gordan Akrap: Ne bih ja to tako rekao. Preteška izjava kolega.
Goran Redžepović: Dobro.
00:23:10 snimke:
Gordan Akrap: Da, u svakoj državi ima korupcije. U Ukrajini ta korupcija nije toliko učinkovita. Nije tolika kolika je nekad bila. Oni se suočavaju s njom. A to da je Hrvatska u ratu bila korumpirana je posebna priča. To nema veze sa vezom.