Požar u Vjesnikovom neboderu otvorio je pitanje koje nadilazi taj jedan događaj: je li Hrvatska razvila sustav zaštite napuštenih javnih objekata ili se ti prostori pretvaraju u „sive zone“ – dijelove gradova koje svi koriste, ali nitko ne čuva? Ovaj slučaj pokazuje da sigurnosni propusti nisu rezultat pojedinačnih pogrešaka, nego posljedica dugotrajnog institucionalnog zanemarivanja, nedostatka nadzora i nepostojanja održivog sustava upravljanja. Ključno je naglasiti: sigurnost ne započinje reakcijom nakon incidenta – ona počinje planiranjem, nadzorom i jasnom podjelom odgovornosti prije nego što se dogodi problem.

Iz dostupnih informacija jasno je da je ulazak u zgradu bio moguć s više strana, bez učinkovite kontrole i bez jasne evidencije kretanja ljudi. Video nadzor je postojao, ali nije imao funkciju – ako se nikada ne pregledava, on ne služi sigurnosti, nego samo stvara privid nadzora. Broj zaštitara bio je nedostatan u odnosu na veličinu prostora i broj mogućih ulaza, a sustavna protupožarna procjena nije bila transparentna ni dostavljena javnosti.

Ovakvi slučajevi pokazuju da u Hrvatskoj postoji kategorija objekata koji su formalno napušteni – ali u njima i dalje postoje ljudi, oprema, arhivska dokumentacija i svakodnevni poslovni procesi. Ti prostori postaju hibridni prostori rizika: nisu dovoljno aktivni da bi uživali ozbiljnu zaštitu, ali nisu ni formalno zatvoreni. U njima nema jasne nadležnosti, a svaki incident stvara osjećaj da nitko zapravo ne upravlja javnim prostorom koji bi trebao biti zaštićen.

Zapuštena infrastruktura postaje oblik sigurnosnog rizika koji proizvodi nekoliko razina problema:

• rizični ulasci i nekontrolirano kretanje ljudi

• slab ili nepostojeći protupožarni sustav

• stvaranje javnog nepovjerenja u institucije

• medijski prostor otvoren za dezinformacije i špekulacije

U takvim uvjetima nije dovoljno reći da je pojedinac kriv. Odgovornost se mora postaviti na razini sustava: tko upravlja zgradom? Tko je odgovoran za nadzor? Tko komunicira s javnošću? Je li plan protupožarne sigurnosti ikada provjeren?

Ako na ta pitanja ne postoji jasan odgovor – to znači da je sigurnosni sustav bio samo formalno prisutan, ali praktično nije postojao.

U ovakvim situacijama pokazuje se važnost klasičnih medija, posebno televizije i radija. Za razliku od društvenih mreža, koje reagiraju emocionalno i fragmentirano, informativni program može pružiti provjerene podatke, kontekst događaja i izjave stručnjaka.

To ima dva učinka:

1. sprječava širenje panike i glasina,

2. ojačava povjerenje u institucije koje djeluju u pozadini.

Tehnološke platforme šire informacije brzinom, ali ne nužno vjerodostojnošću. Tek kada televizija, radio ili službene institucije potvrde informacije – javnost dobiva orijentir. Time se stvara medijski ekosustav u kojem brzina mora biti usklađena s odgovornošću.

Slučaj Vjesnikova nebodera nije samo tehnički problem. On otvara šire društveno pitanje: koliko je sustav sposoban štititi prostore koji više nisu aktivni, ali nisu ni mrtvi? Napuštena zgrada može postati epicentar rizika – ne samo fizičkog, nego i informacijskog. U takvim zonama najbrže nastaju špekulacije, teorije, glasine i tračevi, jer nema jasnog autoriteta koji komunicira s javnošću.

Zato je nužno uspostaviti model koji:

• definira tko upravlja „napuštenim“ objektima,

• uvodi standarde protupožarne i sigurnosne zaštite,

• osigurava stalnu komunikaciju s javnošću,

• gradi povjerenje u institucije kroz transparentnost i pravodobnu reakciju.

Ovaj tekst doprinosi stvaranju otpornijeg društva jer:

• razotkriva stvarne uzroke sigurnosnih propusta, umjesto da ih svodi na pojedinačne incidente – time pokazuje da greške nisu iznimke nego pokazatelj sustava;

• pojašnjava kako zapuštena infrastruktura postaje izvor sigurnosnih i društvenih rizika te zašto je preventivno planiranje važnije od kriznog reagiranja;

• potiče javnost na kritičko promišljanje o institucionalnoj odgovornosti, umjesto brzog upiranja prsta u pojedince;

• naglašava televiziju kao pouzdani medij u kriznim situacijama, jer provjerene informacije imaju ključnu ulogu kada se pojavi opasnost;

• ukazuje da borba protiv dezinformacija počinje jasnim, provjerljivim i pravodobnim informacijama – jer bez njih raste nepovjerenje, panika i medijski kaos.

Time se gradi model sigurnosne i medijske pismenosti, koji je ključan za sprječavanje panike, razvoj informiranog građanstva i jačanje povjerenja u institucije koje su odgovorne za zaštitu javnog interesa. U kriznom trenutku ne spašava samo intervencija – nego i informacija.