Analiza je sastavljena temeljem izjava izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, prorektora Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman, iznesenih 26. studenoga 2025.

Razvoj mirovne inicijative za Ukrajinu sve jasnije pokazuje da se ne radi o jednom koherentnom planu, nego o procesu koji prolazi kroz više faza i razina pregovora. Prvi dokument, koji je prema navodima izrađen u Rusiji i dostavljen američkoj strani, u potpunosti je odgovarao ruskim interesima, dok se trenutačna verzija počinje prebacivati prema ukrajinskoj poziciji – no bez stvarnog zajedničkog okvira. Zbog toga će pregovori zasigurno imati još nekoliko etapa, a njihov ishod ovisit će o sposobnosti SAD-a i Europske unije da usklade svoje interese i obrane temeljne vrijednosti europskog sigurnosnog poretka.

Prvi koncept mirovnog dokumenta bio je politički neprihvatljiv za Ukrajinu, Europu pa ni američku administraciju. U drugoj fazi započelo je pomicanje balansa prema ukrajinskim zahtjevima, no to izaziva reakcije ruske strane i stvara nove napetosti u međunarodnim odnosima. Pregovori stoga nisu stabilan proces, već oblik političko-diplomatskog nadmetanja u kojem svaka strana želi “ugraditi” svoje geostrateške interese u tekst buduće mirovne inicijative. Ovakva dinamika pokazuje da se ne može govoriti o jedinstvenoj mirovnoj platformi – već o dugotrajnom procesu testiranja političkih granica i spremnosti na ustupke. U tom kontekstu, Ukrajina ne smije biti promatrana kao pasivni objekt pregovora, nego kao država koja brani temeljne vrijednosti na kojima stoji europski sigurnosni poredak.

Europska unija pokazuje da su njezine crvene linije i dalje čvrste – ne može biti prekrajanja granica, niti se može ograničiti suverenitet ukrajinske države u pogledu odlučivanja o članstvu u NATO-u. Time se štiti i kontinuitet Helsinškog procesa, odnosno načelo da međunarodni sporovi ne smiju biti rješavani silom i da granice ne smiju biti mijenjane kroz agresiju. U suprotnom, Europa bi otvorila opasne presedane koji bi potaknuli nove teritorijalne zahtjeve i destabilizacije – ne samo na njezinom rubu, nego i unutar vlastitih granica.

U tom kontekstu, pokušaj ruskih aktera da optuže europske medije i političare za “potkopavanje mirovnih napora” treba čitati kao oblik političko-informacijskog pritiska. Time se želi stvoriti percepcija da EU remetiti pregovore – iako zapravo brani međunarodno pravo i temeljne postulate na kojima počiva mir u Europi već desetljećima.

Procjene o neizbježnom ukrajinskom porazu koje se spominju u medijima ne mogu se uzeti zdravo za gotovo. One su često temeljene na djelomičnim podacima i ne uzimaju u obzir cijenu koju Rusija plaća za svako taktičko napredovanje. Ukrajina, unatoč pritisku, uspješno razvija dronske, pomorske i elektromagnetske sustave koji mijenjaju operativnu sliku rata i otvaraju mogućnost neutraliziranja strateških prednosti ruske vojske – posebno strateških lovaca-bombardera.

Zbog toga je ključno promatrati rat kao cjeloviti sustav: stanje na bojištu ne određuju samo rovovi, nego i ekonomske rezerve, društvena kohezija, tehnološki razvoj i međunarodni savezi. Upravo ta šira slika pokazuje da sukob još nije u završnoj fazi i da se odluka neće donijeti preko jedne linije fronte – nego kroz kombinaciju vojnih, političkih i komunikacijskih elemenata.

Mirovni proces u Ukrajini još nije definiran niti dovršen. On će se razvijati kroz niz faza u kojima će se sudarati ruski maksimalizmi i zapadni pokušaji očuvanja međunarodnog poretka. Europa ne smije pristati na pregovore koji ugrožavaju Helsinška načela, jer bi to značilo otvaranje prostora za nove sukobe unutar vlastitih granica. Stabilnost Ukrajine nije tek regionalno pitanje – ona postaje temeljni test održivosti europske sigurnosne arhitekture.

Ova analiza pridonosi jačanju informacijske sigurnosti i razumijevanju međunarodnih odnosa jer:

• razdvaja propagandu od strateških procesa, čime se javnosti omogućava uvid u različite faze pregovora i motive aktera;

• pokazuje važnost Helsinških načela kao brane protiv globalne destabilizacije, pojašnjavajući da obrana Ukrajine znači obranu europskog sigurnosnog poretka;

• ukazuje da pritisci na EU u medijskom prostoru mogu biti oblik hibridnog djelovanja, a ne dokaz “remetilačkog ponašanja Europe”;

• uklanja dojam da je poraz Ukrajine neizbježan, naglašavajući da tehnološka inovacija može promijeniti stanje na bojištu;

• povezuje vojnu, diplomatsku, gospodarsku i informacijsku dimenziju rata, razbijajući redukcionistička tumačenja koja se temelje isključivo na kretanju fronte.

Time se stvara model analitičkog promišljanja koji jača otpornost društva na manipulacije, potiče kritičku refleksiju o izvorima informacija i jača razumijevanje da mir nije samo prekid vatre – nego očuvanje principa na kojima počiva stabilan međunarodni poredak.