Analiza je sastavljena temeljem izjava izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, prorektora Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman, iznesenih 24. studenoga 2025.

Pregovori u Ženevi između ukrajinskih i američkih pregovarača otvorili su novo poglavlje mirovnih pokušaja za Ukrajinu. Međutim, sve promjene koje se događaju iz dana u dan pokazuju da se ne radi o usklađenom mirovnom planu, nego o procesu traženja modela koji bi zadovoljio interese ključnih aktera – SAD-a, Ukrajine, Rusije, a tek onda i Europske unije. Izvorni dokument s 28 točaka ne postoji u prvotnom obliku; širi se dojam da se izaziva reakcija svih strana, a ne predlaže završni okvir. Time se otvara pitanje jesmo li svjedoci traženja mira ili testiranja granica novog globalnog poretka.

Trenutni proces karakterizira velika nestabilnost. Broj točaka mirovnog prijedloga se mijenja, kontekst se prilagođava, a pozicije strana se fragmentiraju. Ukrajina inzistira na očuvanju suvereniteta i međunarodno priznatih granica, SAD pokazuje interes za brzo rješenje, dok je Rusiji u interesu zakonska potvrda osvojenih teritorija. Takav raspon pozicija jasno pokazuje da jednokratnog rješenja nema – svaka strana zapravo kupuje vrijeme i želi kroz pregovore osigurati geopolitičku prednost.

Poseban problem predstavlja činjenica da su SAD i Rusija komunicirale o pojedinim točkama prije ukrajinskog pristanka, pa i prije formalnog uključivanja Europe u proces. Time se stvara osjećaj „pregovora preko Ukrajine“, a ne „pregovora s Ukrajinom“. To je politički opasno, jer se otvara pitanje tko uopće zastupa interese Ukrajine – ratom iscrpljena država, pregovarački tim SAD-a ili širi strateški savez koji uključuje i Kinu.

Važno je razumjeti razliku između aktera koji kratkoročno razmišljaju (SAD, zemlje EU), i aktera koji djeluju dugoročno – prije svega Rusije i Kine. Demokratske države djeluju unutar izbornih ciklusa, a autoritarne logike razmišljaju u desetljećima. Zato će Ukrajina i Europa imati sve manje prostora za pregovore ako ne ojačaju vlastite obrambene, obavještajne i komunikacijske kapacitete.

U trenutnom stanju ne postoji odlučujuća prednost na terenu. Rusija nema snagu za brzo slamanje Ukrajine, a Ukrajina nema resurse za veliku protuofenzivu. To znači da svaka promjena u pregovorima postaje poluga pritiska na javno mnijenje i međunarodno okruženje – a ne samo korak prema stvarnom miru.

Najopasnija dimenzija ukrajinske situacije nije samo vojni pritisak nego i rizik unutarnje destabilizacije. Korupcijska afera koja potresa vrh vlasti ugrožava ključni preduvjet obrane – jedinstvo naroda. Politika jedinstvene komunikacije („one voice policy“) bila je presudna u prvim mjesecima agresije. Ako se to zajedništvo naruši, otvorit će se prostor za manipulacije, pad morala i slabljenje međunarodne podrške.

To je trenutak u kojem Ukrajina mora stati pred vlastiti izazov: hoće li održati obrambeni kapacitet kao jedinstveni sustav ili će ga narušiti unutarnje političke podjele? Odgovor na to pitanje dugoročno će odrediti i uspjeh mirovnog procesa.

Rat u Ukrajini ne može se promatrati izolirano. On je povezan s promjenom odnosa SAD–Kina, prelaskom američke strategije na Indo-Pacifik, energetskim pritiscima, ali i slabljenjem multilateralizma u međunarodnom pravu. Ideja neoliberalnog doba – da gospodarstvo može nadomjestiti vojnu moć – danas je iscrpljena. Financijske i ekonomske zakonitosti ne mogu odgovoriti na ideologije koje koriste silu, ucjenu i destabilizaciju. Zato se vraća koncept odvraćanja, vojnih saveza i strateškog promišljanja međunarodnih odnosa.

Ako bi se ruski teritorijalni zahtjevi priznali kao legitimni, otvorilo bi se pitanje koliko još država širom svijeta može zatražiti pravo na osvajanje i promjenu granica. Time bi bili dovedeni u pitanje temeljni principi Helsinškog procesa na kojima se zapadni sigurnosni poredak gradi već pola stoljeća.

U ovom trenutku ne postoji mirovni plan, nego mirovna inicijativa – i ona neće biti zadnja. Razlike između pozicija ostaju velike, a geopolitička previranja pokazuju da će sukob trajati sve dok racionalna ravnoteža ne zamijeni maksimalističke zahtjeve. To znači da je pred Europom zadaća definiranja vlastite sigurnosne uloge – ne samo kao financijskog partnera Ukrajini, nego kao aktivnog čimbenika u obrani međunarodnog poretka od pokušaja revizije temeljem sile.

Ova analiza jača sigurnosnu i medijsku pismenost jer:

• prevodi diplomatske izjave u strateški kontekst, čime se potiče razumijevanje političkih poruka ne kao izoliranih izjava, nego kao dio šireg procesa oblikovanja moći;

• ukazuje na razliku između mira kao prekida rata i mira kao redizajna međunarodnog poretka, što pomaže građanima razumjeti da pregovori nisu samo administrativni postupak, već oblik geopolitičkog natjecanja;

• razotkriva mehanizme donošenja odluka “bez Europe”, što sprječava stvaranje pojednostavljenog narativa da je EU pasivni promatrač – nego pokazuje i njezine propuštene prilike i odgovornosti;

• pokazuje kako dezinformacije nastaju u vakuumu neznanja, posebno kada se pregovori vode skriveno, bez jasnih kriterija i bez uključivanja javnosti;

• usmjerava pažnju na unutarnju koheziju kao temelj nacionalne obrane, čime se jasno povezuje borba protiv korupcije i javna transparentnost s obrambenom održivošću države.

Razumijevanje da se mirovni procesi ne događaju samo za pregovaračkim stolom, već na bojištu, u informacijskom prostoru, u ekonomiji i u obavještajnim sustavima – predstavlja ključ za jačanje društvene otpornosti. Time ovakva analiza dobiva edukativnu, ali i zaštitnu funkciju u očuvanju demokratskih zajednica.