Analiza je napisana temeljem izjava Ante Letice, stručnjaka za sigurnost, iznesenih u Dnevniku Nove TV 27. listopada 2025.

Afera koja uključuje hrvatskog vojnog pilota i partnericu iz kosovske Mitrovice otvara niz pitanja o stanju nacionalne sigurnosti, unutarnjoj kontroli u sustavu obrane te povjerenju građana u institucije. Neovisno o tome hoće li sudski postupak potvrditi ili odbaciti pojedine optužbe, već sama činjenica da je do ovakve situacije došlo pokazuje koliko je krhka ravnoteža između povjerljivih informacija, osobnih odnosa i sigurnosnih procedura.

Ovaj slučaj ne može se svesti samo na pravosudnu dimenziju. On je test otpornosti sigurnosno-obavještajnog sustava, razine nadzora nad osobama koje raspolažu osjetljivim podacima te sposobnosti države da pravodobno prepozna i upravlja sigurnosnim rizicima.

U dosad dostupnim informacijama ne nazire se da su kompromitirane ključne vojne tajne ili vitalni operativni planovi, osobito u kontekstu međunarodnih misija poput KFOR-a. Međutim, šteta je već nastala na drugoj razini – narušavanjem ugleda Hrvatske vojske i povjerenja javnosti.

U suvremenim sigurnosnim odnosima reputacija oružanih snaga više nije samo simbolička kategorija. Ona izravno utječe na kredibilitet države prema saveznicima, na spremnost partnera za dijeljenje obavještajnih podataka, ali i na percepciju unutarnje stabilnosti. Kada se u javnosti pojavi slika časnika osumnjičenog za špijunažu, ne postavlja se samo pitanje njegove osobne odgovornosti, nego i otpornosti sustava koji ga je regrutirao, obučavao i nadzirao.

Partnerica osumnjičenog pilota, državljanka Srbije iz kosovske Mitrovice, prema dostupnim informacijama bila je u kontaktu s više stranih službi prisutnih na području Kosova. Time se otvara šira dimenzija slučaja: Kosovo je prostor na kojem se preklapaju interesi brojnih država i obavještajnih struktura, a međunarodne misije uvijek su i poligon tih skrivenih odnosa.

Takav kontekst podsjeća na osnovno pravilo obavještajnog rada – formalno savezništvo ne znači automatsko povjerenje, a „prijateljske“ službe često djeluju vođene vlastitim, a ne zajedničkim interesima. U tom smislu, svaki osobni odnos pripadnika oružanih snaga s osobama koje su u dodiru s više obavještajnih aktera mora biti predmet posebne pozornosti, ne zbog stigmatizacije, nego zbog procjene rizika.

Ključno pitanje koje ovaj slučaj postavlja jest: jesu li domaće sigurnosne službe na vrijeme prepoznale rizike ili su na njih upozorene izvana?

Ako sustav ovisi o obavještajnim signalima partnera, a ne o vlastitoj proaktivnoj detekciji, time se otvara ozbiljna rasprava o kadrovskim kapacitetima, prioritetima, metodologiji rada i unutarnjem nadzoru.

Ovaj slučaj stoga ne bi smio završiti isključivo kaznenopravnom presudom, nego bi trebao rezultirati:

• revizijom procedura provjere osoblja koje raspolaže povjerljivim podacima,

• jačanjem sigurnosne kulture u oružanim snagama, gdje se osobni odnosi u osjetljivim okruženjima prepoznaju kao potencijalni rizik,

• preciznijom koordinacijom između vojnih i civilnih sigurnosno-obavještajnih struktura, kako bi se smanjio prostor „slijepih zona“.

Špijunska afera u kojoj se spominje vojni pilot nije samo priča o jednom pojedincu, nego ogledalo sustava. Iako razina kompromitiranih informacija možda nije strateški razorna, reputacijska i institucionalna šteta je stvarna.

Pouka je jasna: nacionalna sigurnost ne počiva samo na oružju, tehnologiji i međunarodnim savezima, već i na sposobnosti države da:

• dosljedno provodi sigurnosne provjere,

• prepozna rizične obrasce ponašanja,

• reagira prije nego što rizik preraste u problem.

Ako se ovaj slučaj iskoristi za ozbiljnu unutarnju analizu i unapređenje procedura, dugoročno može ojačati sustav. Ako pak ostane tretiran samo kao izolirani skandal, propuštena je prilika za učenje – na vlastitom primjeru.

Ovakva analiza ima važnu ulogu u jačanju sigurnosne i medijske pismenosti jer:

• Strukturira slučaj izvan razine skandala. Umjesto da fokus ostane na privatnim detaljima i senzacionalističkim aspektima, naglasak se stavlja na sustavne pouke: provjere, procedura, reputacije i međunarodne suradnje.

• Pokazuje razliku između individualne krivnje i institucionalne odgovornosti. Time se razbija čest dezinformacijski obrazac u kojem se ili sve svodi na „trulu državu“, ili se pak pojedinca bezrezervno brani kao „žrtvu montiranog procesa“. Umjesto toga, otvara se prostor za nijansirano razumijevanje.

• Smješta slučaj u geopolitički kontekst. Umjesto narativa „ljubavne afere“ ili „izdaje“, objašnjava se kako se osobni odnosi prepliću s djelovanjem stranih službi na prostoru poput Kosova. To javnosti pomaže prepoznati da slične priče često imaju i sigurnosnu dimenziju koju propaganda prešućuje ili izvrće.

• Naglašava važnost proaktivnih službi. Time se razotkriva mit da je „dovoljno da nas netko izvana upozori“, te se ukazuje na razliku između reaktivne i učinkovite, preventivne sigurnosne politike.

• Pruža kriterije za kritičko čitanje medijskih sadržaja. Upućivanjem na pitanja koja treba postavljati – što je dokaz, što je procedura, a što politička ili medijska interpretacija – građani dobivaju orijentir kako prepoznati manipulativne narative, bilo da dolaze iz tabloida, društvenih mreža ili ciljane propagande.

Na taj način ovaj tekst ne služi samo kao komentar jednog slučaja, nego kao okvir za razumijevanje kako pojedinačna afera postaje test za cijeli sigurnosni sustav – i kako se o njoj može govoriti odgovorno, bez poticanja panike, relativizacije ili političke instrumentalizacije.