Analiza je nastala temeljem izjava izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, prorektora Sveučilišta za obranu i sigurnost “dr. Franjo Tuđman”, u emisiji Pregled dana na N1 televiziji, emitiranoj 10. listopada 2025.

Europa je ušla u razdoblje u kojem se sigurnosne prijetnje više ne manifestiraju isključivo kroz klasično bojište, nego kroz niz prikrivenih, fragmentiranih i međusobno povezanih operacija. Umjesto formalne objave rata, sve češće se djeluje u „sivoj zoni“ – prostoru između mira i rata, u kojem se slabi otpornost društava, testiraju granice tolerancije i ispituje spremnost na reakciju.

Cilj takvog djelovanja nije nužno osvajanje teritorija, nego dugoročna destabilizacija: slabljenje povjerenja u institucije, razaranje kohezije unutar društva, potkopavanje međunarodnih savezništava te stvaranje dojma da demokratski poredak nije sposoban štititi vlastite građane.

U tom kontekstu, djelovanje Ruske Federacije prema Europi i širem euroatlantskom prostoru treba promatrati kao strateški promišljenu, dugotrajnu i višedimenzionalnu operaciju, a ne kao skup nepovezanih incidenata.

Niz događaja koji se posljednjih godina bilježi diljem Europe – ometanje GPS signala u zračnom prometu, ulasci dronova u zračni prostor zračnih luka i kritične infrastrukture, sabotaže, paljevine, ubojstva, uništavanje ili oštećivanje podmorskih kabela i energetskih vodova – ne može se tumačiti kao niz slučajnosti.

Kada se promatraju zajedno, ti događaji čine prepoznatljiv obrazac hibridnog djelovanja:

• ciljaju točke o kojima ovisi funkcioniranje suvremenog društva (promet, komunikacije, energija),

• stvaraju trajni osjećaj nesigurnosti i ranjivosti,

• potiču rasprave o nesposobnosti ili neodlučnosti institucija,

• otvaraju prostor za dezinformacijske kampanje i teorije zavjere.

U pozadini takvog pristupa stoji jasna strateška ideja: rekonstrukcija utjecaja i moći u okvirima sličnim onima iz razdoblja hladnog rata, ali bez otvorenog vojnog sukoba s NATO-om. Umjesto frontalnog napada, razvija se strategija postupnog „nagrižanja“ sustava – informacijski, infrastrukturno i psihološki.

Jedan od ključnih alata suvremenog hibridnog djelovanja jest informacijsko ratovanje. Sloboda medija i otvorenost javne sfere, koje su temeljne vrijednosti demokratskih društava, istodobno postaju i njihova ranjivost.

Korištenjem formalno neovisnih kanala, posrednika, „analitičara“ i medijskih platformi:

• šire se narativi koji relativiziraju odgovornost Rusije za agresivna djelovanja,

• potiče se sumnja u NATO, EU i nacionalne institucije država članica,

• proizvodi se dojam moralne relativnosti („svi su jednako krivi“),

• jačaju se krajnje političke pozicije koje dodatno fragmentiraju društva.

Takve poruke rijetko dolaze izravno iz Moskve. Mnogo češće cirkuliraju kroz lokalne političke aktere, medije i društvene mreže – čime dobivaju legitimitet „domaćeg“ glasnogovorništva, iako prenose tuđe geopolitičke interese.

Na prostoru zapadnog Balkana posebno je važno pratiti pozicioniranje Srbije. Politika istodobnog naslanjanja na europske integracije i održavanja bliskih veza s Rusijom stvara trajnu strategijsku dvosmislenost. Ta dvosmislenost nije samo deklarativna, nego se očituje i kroz:

• političku retoriku koja često relativizira euroatlantske vrijednosti,

• simboliku i poruke s vojnih mimohoda i službenih događaja,

• selektivni pristup međunarodnim partnerstvima,

• informacijske kanale kroz koje se amplificiraju ruski narativi.

U takvom okruženju Srbija može funkcionirati kao transmisijski kanal za širenje ruskog utjecaja na zapadnom Balkanu – ne samo politički, nego informacijski i sigurnosno. To ima neposredne implikacije za stabilnost regije, ali i za sigurnost šireg euroatlantskog prostora.

Ključna ranjivost europskih društava nije samo u infrastrukturi, nego u stupnju unutarnje podjele. Društva koja su duboko polarizirana – ideološki, identitetski ili ekonomski – postaju lak plijen za strategije tipa divide et impera.

Kada je javni prostor ispunjen:

• međusobnim optužbama,

• demonizacijom političkih protivnika,

• nepovjerenjem prema institucijama,

• tezi da „nitko ne govori istinu“,

tada se drastično smanjuje sposobnost zajednice da prepozna i odbaci vanjsku manipulaciju. U takvim uvjetima, dezinformacije ne moraju biti posebno sofisticirane – dovoljno je da se naslone na već postojeće podjele i nepovjerenje.

Zbog toga društvena kohezija postaje sigurnosno pitanje. Bez minimalnog konsenzusa oko temeljnih vrijednosti i povjerenja u osnovne institucije, čak i najnapredniji vojni sustavi ne mogu nadoknaditi unutarnju slabost.

Odgovor na ovakvu vrstu prijetnji ne može biti jednostavan ni jednodimenzionalan. Potrebna je kombinacija:

• klasičnih obrambenih kapaciteta (vojska, obavještajna zajednica, zaštita kritične infrastrukture),

• informacijske sigurnosti (prepoznavanje i suzbijanje dezinformacijskih kampanja, razvoj vlastitih komunikacijskih strategija),

•obrazovne politike (učvršćivanje sigurnosne, medijske i informacijske pismenosti),

• institucionalne koordinacije između država članica EU-a i NATO-a.

Posebno je važno razumjeti da se sigurnosni izazovi ne mogu rješavati izolirano na nacionalnoj razini: hibridne operacije prelaze granice jednako lako kao i informacijski tokovi. Stoga suradnja unutar EU-a i NATO-a nije dodatna opcija, nego preduvjet opstanka stabilnog poretka.

Suvremene prijetnje sigurnosti Europe manifestiraju se u prostoru između mira i rata. Sabotaže, informacijske operacije, politička instrumentalizacija podjela i korištenje „prijateljskih“ država kao kanala utjecaja dio su šire strategije čiji je cilj preoblikovanje europskog sigurnosnog poretka.

U takvom okruženju više nije dovoljno promatrati incidente kao izolirane događaje. Potrebno je razviti sposobnost prepoznavanja obrazaca, razumjeti motive aktera te pravovremeno prilagođavati vlastite obrambene, političke i društvene mehanizme.

Sigurnost se više ne brani samo na granicama, nego i u javnom prostoru, u medijima, u školama, na društvenim mrežama i u svakodnevnim političkim raspravama. Bez tog šireg razumijevanja, demokratske zajednice ostaju ranjive na postupne, ali sustavne pokušaje destabilizacije.

Ovakva analiza ima posebnu vrijednost upravo zato što prelazi granicu pukog dnevno-političkog komentara i ulazi u objašnjenje mehanizama kako destabilizacija nastaje, kako izgleda i zašto se provodi. Na taj način građani ne dobivaju samo informaciju „što se dogodilo“, nego i kako to smjestiti u širi sigurnosni okvir.

Ova analiza doprinosi stvaranju otpornijeg informacijskog prostora na nekoliko razina:

• Razlikovanje procesa od propagande – sigurnosni događaji stavljaju se u širi obrazac hibridnog djelovanja, čime se smanjuje prostor za senzacionalizam i medijske manipulacije.

• Demistifikacija ruskih i posredničkih aktivnosti – pokazuju se konkretni mehanizmi djelovanja, što ruši pojednostavljene narative i omogućuje prepoznavanje stvarnih motiva.

• Objašnjenje destabilizacije bez formalnog rata – širi se razumijevanje da se sigurnost ugrožava preko informacija, infrastrukture i društvenih podjela, a ne samo vojnom silom.

• Upozorenje na rizik polarizacije – ukazuje se da podijeljeno društvo postaje laka meta, što sigurnosno povezuje političku kulturu i društvenu koheziju.

• Jačanje sigurnosne i medijske pismenosti – uvode se kriteriji za prepoznavanje manipulacija i razlikovanje činjenica od interpretacija, što je temelj informacijske otpornosti.

Kroz ovakav pristup, analiza ne informira samo o jednom događaju ili jednoj zemlji, nego gradi okvir razumijevanja u kojem građani lakše prepoznaju dezinformacijske obrasce, manje su podložni manipulaciji strahom i lakše povlače razliku između stvarne sigurnosne prijetnje i politički motivirane medijske dramatizacije. U tome leži njezina edukativna i društveno-zaštitna vrijednost: doprinosi tome da se sigurnost ne shvaća kao ekskluzivna domena vojske i službi, nego kao zajednički projekt informirane, otporne i odgovorne javnosti.