Suvremeni izazovi obrane i strateški značaj vojnih sposobnosti Republike Hrvatske
Napomena: Analiza je nastala temeljem gostovanja vojno–sigurnosnog analitičara Ivice Mandića u Dnevniku Nove TV, emitiranom 20. rujna 2025.
Uvod
U aktualnim regionalnim okolnostima demonstracije vojne moći sve češće poprimaju oblik medijskog spektakla, u kojem vizualni elementi – postrojbe, zastave, bojni kolorit i protokoli – stvaraju dojam snage. Međutim, u suvremenom sigurnosnom okruženju stvarna vojna sposobnost ne određuje se prema dojmu, već prema stupnju operativne integriranosti, digitalnom umrežavanju i mogućnosti djelovanja u realnim kriznim situacijama. Hrvatska obrambena politika stoga mora ostati usidrena u strateškom planiranju i razvoju interoperabilnih sustava, a ne u uspoređivanju s reakcijama ili odlukama drugih država.
Višecijevni sustav PULS – primjer razlike između dojma i stvarne sposobnosti
Među prikazanim sustavima posebno je istaknut višecijevni raketni sustav PULS / EuroPULS, razvijen suradnjom izraelskih i njemačkih proizvođača. Sustav je tehnički zanimljiv zbog mogućnosti lansiranja različitih vrsta raketa s jedne platforme, a njegova nabava dostupna je i Republici Hrvatskoj. No prikaz sustava, bez prikaza njegove digitalne integracije, ne predstavlja dokaz stvarne borbene moći.
Srbija trenutačno koristi širok spektar sustava različitog podrijetla – od izraelskih i kineskih do post-sovjetskih. Takva kombinacija tehnike može stvoriti snažan vizualni učinak, ali bez jedinstvene digitalne zapovjedno-informacijske mreže nema mogućnost mrežnog djelovanja na ratištu. Interoperabilnost i sposobnost koordinirane uporabe daleko su važniji od samog posjedovanja sustava. Suvremeno ratovanje temelji se na digitalnom upravljanju i komunikacijskoj integraciji – a to je područje koje propaganda najčešće prešućuje.
Procjena prijetnji i hrvatski obrambeni odgovor
Iako su prikazani sustavi formalno sposobni za dosezanje hrvatskog teritorija, svaki takav čin predstavljao bi akt političke iracionalnosti s nesagledivim posljedicama. Hrvatska posjeduje, a djelomice još nadograđuje, sposobnost detekcije, praćenja i neutralizacije takvih prijetnji. Sigurnost glavnog grada – koji je ujedno administrativno, gospodarsko i infrastrukturno središte države – dio je sustavne i dugoročne obrambene strategije, a ne reakcijske politike.
Obrambeni sustav Republike Hrvatske razvija se planski i u skladu s nacionalnim interesima, a ne kao odgovor na susjedne države. Vojne sposobnosti kupuju se kako bi se osigurala sposobnost odvraćanja, zaštite teritorija i očuvanja strateške autonomije, a ne radi demonstracije moći ili natjecanja.
Strateški okvir hrvatske obrane
Utemeljen pristup obrani podrazumijeva:
• digitalno integrirane sustave zapovijedanja i nadzora,
• sposobnost djelovanja u realnom vremenu,
• interoperabilnost u skladu s NATO standardima,
• dugoročno planiranje i razvoj autonomnih sposobnosti,
• razdvajanje obrambene logike od političkog spektakla.
Takav pristup potvrđuje da obrana ne smije biti vođena emocijama. Ona mora funkcionirati kao sustav – predvidiv, integriran, racionalan i prilagodljiv. Vojna moć ne određuje se brojem prikazanih vozila, nego sposobnošću sustava da koordinirano djeluje u stvarnoj operativnoj situaciji.
Zaključak
Suvremena sigurnost ne počiva na impresijama nego na procjenjivim, mjerljivim i primjenjivim kapacitetima. Prikaz vojne tehnike u javnosti ne mora imati poveznicu s operativnom snagom, pa je ključna uloga stručnih analiza razdvajanje političkog efekta od strateške stvarnosti. Hrvatska obrambena politika mora nastaviti putem planirane modernizacije i digitalne integracije – oslobođena propagandnog pristupa i povremene medijske dramaturgije. Samo sustavna gradnja sposobnosti odvraćanja, uz jasne sigurnosne ciljeve i koordinaciju s partnerskim državama, jamči stabilnost i trajnu zaštitu nacionalnih interesa.
Kako tekst doprinosi edukaciji javnosti i borbi protiv dezinformacija
Analiza vojnih i sigurnosnih tema često predstavlja primarno bojno polje informacijskog rata. Upravo zbog toga stručna evaluacija vojne moći ima važnu ulogu u suzbijanju propagandnih interpretacija i medijskih manipulacija.
Ovaj tekst doprinosi borbi protiv dezinformacija jer:
1. razdvaja medijski prikaz od operativne stvarnosti, što je ključno za razumijevanje stvarne vojne sposobnosti države,
2. razotkriva kako propaganda koristi vizualni učinak parade za stvaranje percepcije nadmoći, iako funkcionalnost sustava ostaje nepoznata,
3. objašnjava da Hrvatska ne reagira nego planira, suprotstavljajući se narativu o “utrci naoružavanja”,
4. uvodi kriterije stručnog čitanja vojnih vijesti – interoperabilnost, integracija, zapovjedanje u realnom vremenu,
5. potiče stvaranje informacijskog otpora – građani dobivaju instrumente kojim mogu razlikovati prikaz moći od stvarne sposobnosti obrane.
Najčešće dezinformacije nastaju upravo u razlici između dojma i operativne stvarnosti. Razumijevanje te razlike ključ je informacijske otpornosti – kako za stručnu, tako i za širu javnost. Time se otvara prostor racionalnoj raspravi o obrani države, oslobođenoj senzacionalizma i straha.
ATENA