Analiza je napisana temeljem gostovanja izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa u emisiji Hrvatskog radija 1, emitiranoj 11. ožujka 2025. godine.

Prosvjedi studenata u Srbiji i istodobna eskalacija političke krize u Bosni i Hercegovini dva su procesa koja, iako naizgled odvojena, imaju zajednički nazivnik: narušavanje institucionalne stabilnosti i pokušaj upravljanja krizom kroz izvaninstitucionalne i emocionalno nabijene narative. U trenutku kada srbijanski studenti mirno zahtijevaju demokratske promjene i slobodne medije, vlast u Beogradu reagira retorikom vanjskih prijetnji i “obojenih revolucija”. Paralelno, u Republici Srpskoj jača pritisak na državni okvir BiH kroz zakonodavne inicijative koje ciljano slabe djelovanje državnih institucija. Takav razvoj događaja otvara niz sigurnosnih i političkih pitanja od presudne važnosti za stabilnost šire regije.

Prosvjedi studenata u Srbiji predstavljaju kulminaciju višemjesečnog nezadovoljstva režimom koji se sve teže nosi s vlastitim kontradikcijama. Studenti su – svjesni dominantne uloge državnih medija – svoju borbu usmjerili upravo prema informacijskom prostoru, simboličkim blokiranjem zgrade Radiotelevizije Srbije. Time su pogodili središte režimske propagande i pokazali razumijevanje kako suvremeni hibridni sustavi moći funkcioniraju: kroz kontrolu narativa, a ne samo kroz formalne institucije.

Zanimljivo je da su prosvjednici, za razliku od ranijih pokreta, svjesno odbili prihvatiti etikete koje im se nameću. Oni ne nastupaju u ime stranih centara, ne nose ideološke zastave i ne koriste nasilje. Njihov zahtjev je civilizacijski i politički minimalan – traže slobodne medije, vladavinu prava i dostojanstvo javnog prostora. Upravo ta odmjerenost i discipliniranost pokreta izaziva nervozu vlasti. Vučićeva retorika o “plaćenicima” i “uvoznim revolucijama” pokazuje nesigurnost režima koji gubi sposobnost razlikovanja unutarnjeg nezadovoljstva od vanjskih utjecaja.

Blokada Radiotelevizije Srbije nije samo simbolički čin nego i poruka da je medijski monopol postao najvažnije političko bojište u suvremenoj Srbiji. Studenti su jasno identificirali medijsku infrastrukturu kao temelj održavanja autokratskog modela. Njihovo inzistiranje na transparentnosti, dijalogu i javnoj odgovornosti pokazuje da nova generacija razumije važnost informacijske dimenzije demokracije. U tom kontekstu, reakcije režimskih medija – etiketiranje, demonizacija i pokušaji dehumanizacije prosvjednika – klasični su primjeri informacijskog rata protiv vlastitog društva. Umjesto odgovora na argumente, koristi se strategija straha i konfuzije. Takva taktika ima kratkoročne učinke, ali dugoročno slabi povjerenje u državne institucije i potiče dodatno raslojavanje društva.

Dok Srbija prolazi kroz unutarnju političku krizu, u susjednoj Bosni i Hercegovini Milorad Dodik pokušava dodatno destabilizirati državni poredak. Nakon što je osuđen zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika, Dodik i političke strukture Republike Srpske pokrenuli su zakonodavne inicijative kojima žele ograničiti nadležnosti državnih pravosudnih i sigurnosnih institucija. Takvi potezi ne predstavljaju samo institucionalni izazov, već i otvorenu prijetnju mirovnom sporazumu koji je okončao rat u BiH.

Dodikove izjave i postupci odražavaju model “kontroliranog kaosa” kojim se pokušava zadržati moć putem neprekidne mobilizacije protiv imaginarnog neprijatelja – u ovom slučaju državnih institucija BiH i međunarodne zajednice. Njegova politika sustavno testira prag tolerancije međunarodnih aktera, svjesna sporosti reakcije i nejedinstva Zapada. Time se stvara opasan presedan: rušenje poretka iznutra, uz formalno poštivanje demokratskih procedura.

Zajednički nazivnik događaja u Beogradu i Banjoj Luci jest krizni potencijal koji proizlazi iz slabljenja institucionalnih normi i istodobne mobilizacije kroz emocije i strah. U oba slučaja ključna uloga medija je očita – u Srbiji kao instrumenta kontrole, a u BiH kao sredstva etničke homogenizacije. Takva dinamika, uz potporu vanjskih aktera poput Rusije, stvara rizik prelijevanja krize iz političke u sigurnosnu sferu. U hibridnim uvjetima, granica između “unutarnjeg” i “vanjskog” sukoba postaje nejasna: destabilizacija jedne države brzo proizvodi učinke u drugoj. Upravo zato međunarodna zajednica, osobito Europska unija, mora prepoznati da stabilnost Zapadnog Balkana više nije pitanje regionalne politike, nego sigurnosne arhitekture cijele Europe.

Prosvjedi u Srbiji i Dodikove secesionističke inicijative dvije su manifestacije istog procesa – pokušaja održavanja autoritarnih struktura kroz stvaranje trajnog izvanrednog stanja. I dok studenti simboliziraju energiju društva koje traži demokratizaciju, Dodik pokazuje kako se destruktivna politika koristi kao sredstvo preživljavanja na vlasti. U takvim okolnostima, međunarodni akteri ne mogu ostati promatrači: potrebno je odlučno i koordinirano djelovanje koje će jasno razdvojiti legitimne društvene zahtjeve od političkog ekstremizma i institucionalne destrukcije. Za Hrvatsku i Europsku uniju, ovo je trenutak za stratešku budnost. Svaka slabost u odgovoru na krize u Srbiji i BiH dugoročno će se odraziti na sigurnost jugoistočne Europe. Održavanje mira i stabilnosti zahtijeva istodobno razumijevanje političke simbolike i spremnost na zaštitu normi koje čine temelj europske sigurnosne arhitekture.

Ovaj tekst predstavlja važan doprinos razumijevanju načina na koji politička nestabilnost i informacijske manipulacije utječu na sigurnost regije. Kroz jasno strukturiranu analizu, tekst razotkriva obrasce političke komunikacije koji se često koriste za prikrivanje stvarnih problema i preusmjeravanje odgovornosti na vanjske čimbenike. Time ne samo da informira javnost o aktualnim zbivanjima, već služi kao alat za prepoznavanje dezinformacija i izgradnju društvene otpornosti.

Prvi doprinos vidi se u razotkrivanju političkih metoda koje koriste manipulaciju informacijama. Tekst pojašnjava kako se studentski prosvjedi u Srbiji nastoje prikazati kao rezultat stranog utjecaja, iako su prosvjednici jasno artikulirali domaće i demokratske zahtjeve. Time se pokazuje kako se etikete i političke diskreditacije koriste kao zamjena za argumentiranu raspravu – što je jedna od ključnih tehnika dezinformacijskih kampanja. Javno prepoznavanje tog obrasca pomaže građanima da lakše razlikuju legitimne političke zahtjeve od propagandnih narativa.

Drugi važan edukativni moment nalazi se u analizi uloge medija. Tekst ukazuje da medijski prostor postaje najvažnije političko bojište – ne samo u Srbiji, nego i u Bosni i Hercegovini. Time se naglašava potreba za medijskom pismenošću, transparentnošću i odgovornošću u javnoj komunikaciji. Kada se mediji koriste kao sredstvo kontrole i političke mobilizacije, demokratski procesi slabe. Ovaj tekst jasno opisuje taj mehanizam i poziva na njegovo razumijevanje, što je temelj za borbu protiv propagande i informacijsko-psiholoških utjecaja.

Treći aspekt odnosi se na destabilizacijske politike Milorada Dodika. Tekst objašnjava kako se u Bosni i Hercegovini stvara “kontrolirani kaos” kroz formalno legalne, ali suštinski destruktivne zakonodavne poteze. Time se pokazuje kako dezinformacije i pravne manipulacije mogu oslabiti državne institucije bez izravnog nasilja. Ovakva analiza važna je za javnost jer pomaže razumjeti da krize u modernom svijetu ne nastaju samo kroz oružane sukobe, nego i kroz informacijsko-subverzivno djelovanje.

Četvrti doprinos očituje se u regionalnoj perspektivi. Tekst povezuje zbivanja u Srbiji i Bosni i Hercegovini u jedan širi okvir hibridnih prijetnji. Ističe se da destabilizacija jedne države brzo proizvodi učinke u susjednim državama, osobito u uvjetima kada informacijski prostor postaje sredstvo političkog nadmetanja. Time se potiče razumijevanje sigurnosti kao međusobno povezanog sustava, što je presudno za suzbijanje dezinformacija koje potiču strah, podjele i antagonizme.

U zaključku, tekst naglašava da je reakcija na ovakve procese ne samo sigurnosno pitanje, nego i pitanje informacijske i demokratske odgovornosti. Pruža argumente protiv brzih i afektivnih političkih reakcija te promovira dijalog, institucionalnu stabilnost i poštovanje normi kao temeljne elemente sigurnosti regije. Time doprinosi kulturi racionalnog promišljanja, javne odgovornosti i otpornosti na dezinformacijske utjecaje.