Analiza je napisana temeljem gostovanja izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa u emisiji Hrvatskog radija 1, emitiranoj 14. travnja 2025. godine.

Serija protjerivanja hrvatskih državljana iz Republike Srbije, praćena retorikom o “miješanju Hrvata u unutarnje stvari”, ukazuje na širi obrazac u kojem se sigurnosne kategorije koriste kao politički instrument. Kada se izvanredne upravno-sigurnosne mjere donose u nizu, bez transparentnog i provjerljivog obrazloženja, učinak nadilazi pojedinačne slučajeve: povećava se nepovjerenje između država, stvaraju se prepreke za prekograničnu suradnju i potiče društvena polarizacija. U takvom kontekstu svako novo rješenje o protjerivanju nije samo administrativna odluka, nego signal o smjeru političko-komunikacijske dinamike u regiji.

Protjerivanje je iznimna mjera koju države zadržavaju radi zaštite nacionalne sigurnosti. Legitimnost takve mjere proizlazi iz razmjernosti, jasnoće pravnih razloga i dostupnosti učinkovitih pravnih lijekova. Kada se, međutim, u javnom informacijskom prostoru istodobno proizvodi slika “opasnog vanjskog utjecaja” – kroz tabloidne kampanje, selektivna prozivanja i etiketiranja – granica između sigurnosne procjene i političke poruke postaje porozna. Tada se stvara hladni učinak na novinare, znanstvenike, liječnike, civilni sektor i kulturne aktere koji u redovitim okolnostima održavaju mreže povjerenja preko granice. Dugoročno, takva praksa normalizira arbitrarno postupanje i slabi standarde na kojima počiva predvidiv regionalni poredak.

Načelo nemiješanja u unutarnje poslove, uz obvezu poštovanja temeljnih prava i sloboda, čini jezgru međunarodnopravnog okvira. Države imaju pravo štititi sigurnost, ali imaju i dužnost obrazložiti razloge mjera, osigurati razmjernost te omogućiti djelotvorne pravne lijekove. U bilateralnim odnosima to podrazumijeva pravodobnu i sadržajnu konzularnu obavijest, ujednačenu praksu prema državljanima trećih država te izbjegavanje selektivnosti koja praktički diskriminira državljane točno određene zemlje. Svako sustavno odstupanje od tih standarda produbljuje nepovjerenje i otvara prostor za recipročne – a u pravilu kontraproduktivne – poteze.

Uporno uokviravanje hrvatskih aktera kao organizatora ili inspiratora unutarnjih procesa u Srbiji dio je šireg informacijskog obrasca preusmjeravanja odgovornosti s domaćih problema prema vanjskom “krivcu”. Takvi narativi delegitimiraju legitimne društvene aktere – od studenata i sveučilišta do nevladinih organizacija i medija – i stvaraju komunikacijsko okruženje u kojem se izvanredne mjere lakše opravdavaju. Time se smanjuje prostor za racionalan dijalog i kompromis, a povećava vjerojatnost daljnje eskalacije retorike. U hibridnom okruženju, gdje se sigurnosni, pravni i komunikacijski slojevi preklapaju, upravljanje informacijama postaje jednako važno kao i klasične diplomatske procedure.

Početna suzdržanost institucija Europske unije tipična je u ranim fazama političkih kriza. No, produženo “promatranje” bez jasnih poruka i očekivanja o standardima postupanja ohrabruje ponavljanje spornih praksi. Učinkovit pristup zahtijeva političku i diplomatsku artikulaciju minimalnih procesnih standarda: obrazložene odluke, dostupne pravne lijekove, konzistentnu primjenu prema svim državljanima članica EU i izbjegavanje stigmatizacije po nacionalnom ključu. Paralelno je važno održati otvorenima kanale nepolitičke suradnje – u znanosti, zdravstvu i kulturi – jer oni amortiziraju štetu i čuvaju društveno tkivo koje će biti potrebno kada se politička temperatura spusti.

Za Hrvatsku, trenutna situacija podrazumijeva povećan konzularni i komunikacijski angažman. Potrebno je građanima pružiti jasne i ažurne informacije o rizicima, dostupnim oblicima pravne pomoći i kontakt-točkama u slučaju problema. Institucije trebaju pažljivo pratiti utjecaj na prekogranične projekte, akademsku i gospodarsku suradnju te po potrebi prilagoditi protokole putovanja i organizacije skupova. Jednako je važna smirena, činjenicama potkrijepljena strateška komunikacija: cilj je zaštititi ljude, spriječiti panične reakcije i neutralizirati dezinformacije, a da se pritom izbjegne eskalacijska spirala.

Najkorisniji okvir djelovanja kombinira pravnu dosljednost, diplomatsku koordinaciju i komunikacijsku disciplinu. U praksi to znači brzo i sustavno pružanje konzularno-pravne pomoći protjeranima i zadržanima; inzistiranje na razmjernosti i obrazloženosti svake pojedinačne odluke; dokumentiranje i standardizirano evidentiranje slučajeva; te, prema potrebi, faznu diplomatsku eskalaciju u suradnji s partnerima iz EU i NATO-a. Istodobno, važno je štititi prekogranične tokove znanja i zdravstva posebnih dogovorima i sigurnosnim smjernicama za organizatore, uz krizne kanale koji omogućuju neometanu suradnju i u izvanrednim uvjetima. Ključ je izbjeći simetrične, afektivne poteze koji kratkoročno zadovoljavaju domaću publiku, a dugoročno skupo koštaju.

Slučajevi protjerivanja hrvatskih državljana iz Srbije, kada se pojavljuju u učestalom i medijski dramatiziranom nizu, nisu puki administrativni incidenti, nego indikator promjene političko-komunikacijskog okruženja. Odgovor koji kombinira pravnu utemeljenost, diplomatsku koordinaciju i stratešku komunikaciju najbolje štiti građane, čuva mostove suradnje i jasno signalizira da se standardi predvidivosti i razmjernosti moraju poštovati. U konačnici, interes obje države – i šire regije – jest stabilnost utemeljena na pravilima, a ne na improviziranim izvanrednim mjerama. Zato je nužno smanjiti temperaturu retorike, vratiti se načelima i omogućiti da pravo i institucije, a ne ad hoc poruke, budu putokaz rješavanja sporova.

Ovaj tekst pruža snažan primjer kako se sigurnosna retorika može koristiti kao politički instrument, što je ključno za razumijevanje mehanizama dezinformiranja i manipulacije javnim prostorom. Time daje okvir koji može pomoći javnosti, medijima i donositeljima odluka da prepoznaju obrasce psihološko-informacijskog djelovanja i razlikuju legitimne sigurnosne mjere od politički motiviranih poteza.

Najvažniji doprinos ovom tekstu borbi protiv dezinformacija leži u sljedećem:

Tekst jasno objašnjava da protjerivanje kao upravno-sigurnosna mjera može biti legitimna – ali samo ako je obrazložena, razmjerna i pravno provjerljiva. Kada se takve mjere serijski provode bez transparentnosti, uz tabloidnu retoriku o “stranom utjecaju”, javnost mora prepoznati da se tu često radi o političkom signaliziranju, a ne realnoj prijetnji. Time se građani uče kako razlikovati sigurnost od politizacije sigurnosti – što je temelj informacijske otpornosti.

Tekst opisuje obrazac preusmjeravanja odgovornosti s domaćih problema na vanjskog „krivca“. Time se ukazuje da su etikete poput “miješanja u unutarnje stvari” ponekad dio šire strategije kontrole narativa. Građani i stručna javnost tako dobivaju alat za razumijevanje kako nastaje „hladni učinak“ – suzbijanje slobode govora i prekogranične suradnje kroz stvaranje atmosfere straha. To je izravni doprinos borbi protiv dezinformacija.

U vrijeme kriza, dezinformacije se hrane neizvjesnošću. Tekst zato naglašava važnost konzularne zaštite, dokumentiranja slučajeva, standardizirane pravne procedure i diplomatske koordinacije. Time se pokazuje da odgovor ne mora biti emotivan ili eskalacijski – nego racionalan, pravno utemeljen i predvidiv. Takav pristup smanjuje prostor za širenje straha i manipulativnih tumačenja događaja.

Ističe se da pasivnost EU institucija u ranoj fazi krize može generirati daljnje pogoršanje situacije. Time se ukazuje na važnost strateškog komuniciranja i jasno definiranih standarda postupanja – što je ujedno i poruka protiv dezinformacija koje tvrde da je “svatko prepušten sebi”. Tekst tako gradi povjerenje u institucionalne mehanizme i pokazuje da postoje alati za mirno i pravno utemeljeno rješavanje sporova.

Tekst upozorava na opasnost emotivnih (odmazdnih) političkih reakcija, jer one kratkoročno zadovoljavaju javnost, ali dugoročno štete nacionalnim interesima. Time se suzbija narativ “dignimo tenzije” i zamjenjuje ga pristupom “čuvaj stabilnost – odgovorno, strpljivo i pravno utemeljeno”.

Zaključna vrijednost za borbu protiv dezinformacija

Ovaj tekst pokazuje kako:

1. sigurnosna retorika može biti zloupotrebljena u propagandne svrhe,

2. svaki incident može postati propagandni alat ako se ne komunicira smireno i argumentirano,

3. institucionalna transparentnost i strateška komunikacija djeluju kao protumjere informacijskom ratu.

Drugim riječima – analiza ne samo da opisuje problem, nego nudi model ponašanja koji štiti građane od panike, potiče povjerenje u institucije i osigurava da javna rasprava ostane racionalna. Upravo to je najbolji oblik borbe protiv dezinformacija.