Europska sigurnost, pregovori o Ukrajini i posljedice za male države (s fokusom na Hrvatsku)
Napomena:
Analiza je napisana temeljem gostovanja autora, Ante Letice, u emisiji Hrvatskog radija 1, emitiranoj 19. veljače 2025.
Uvod
Promjene u dinamici američko–ruskih kontakata i unutar-europskim raspravama o sigurnosti stvaraju novu realnost: rasplet rata u Ukrajini sve će se snažnije odlučivati u trokutu Washington–Moskva–Kijev, dok Europska unija traži način kako ostati relevantan, jedinstven i operativan. U takvim okolnostima, male članice EU i NATO-a, poput Hrvatske, moraju hladno procijeniti vlastite ranjivosti i sposobnosti te unaprijed pripremiti konkretne odgovore – od obrambenog planiranja i robnih zaliha do održivog proračunskog okvira i kulture sigurnosti.
O prirodi „pregovora“ i ulozi sudionika
Kontakti SAD-a i Rusije koji su otvoreni posljednjih tjedana nisu mirovni pregovori o Ukrajini, nego političko–strateško sondiranje dviju sila o okvirima budućih razgovora. Kada – i ako – se bude pregovaralo o miru, Ukrajina mora biti neposredni sudionik, a EU su-arhitekt sigurnosnih aranžmana. Svako rješenje mimo tih aktera bilo bi nestabilno i kratkog vijeka.
O američkoj politici i „cijeni mira“
SAD ostaje ključni čimbenik ukrajinske obrane. Ako američka vojna i financijska potpora oslabi, operativna održivost Ukrajine rapidno pada – europski paketi pomoći, ma koliko politički važni, ne mogu sami kompenzirati američku logističku, obavještajnu i industrijsku potporu. Razgovori o mineralima i resursima kao dijelu šireg paketa nisu nepoznati u međunarodnim odnosima. No „cijena mira“ ne smije derogirati suverenitet Ukrajine niti stvoriti presedan za nasilnu promjenu granica.
O ulozi Europske unije: između jedinstva i sporosti
EU posjeduje političku težinu i ekonomsku moć, ali je opterećen sporim procedurama i neujednačenim stavovima pojedinih članica. Zajedničke nabave i sigurnosni instrumenti mogu biti korisni, pod uvjetom da se:
1. ubrzaju evaluacije i odluke,
2. unaprijed definiraju standardizirane „košarice“ proizvoda,
3. osiguraju prednarudžbe koje industriji daju signal za širenje kapaciteta,
4. sustavno uključe mali i srednji dobavljači kroz klasterske modele.
O informacijskoj i anketnoj slici Ukrajine
Javne izjave o rejtingu ukrajinskog vodstva treba promatrati s oprezom:
1. ratne okolnosti ograničavaju reprezentativnost i metodologiju anketa,
2. Ukrajina nije samo Kijev; stavovi su regionalno i sociodemografski heterogeni,
3. institucionalno funkcioniranje nije pitanje pojedinca nego sustava – upravljanja ratnim naporom, borbe protiv korupcije i održanja povjerenja.
O malim državama i poukama za Hrvatsku
Za male zemlje, poruka je jasna: sila mijenja realnost kad je ne susreće uvjerljivo odvraćanje. Stoga Hrvatska mora:
1. Održavati i postupno povećavati sposobnosti profesionalne vojske te pričuve, uz cikličke vježbe i jasne planove popune.
2. Razvijati protudronske i elektroničke sposobnosti, jer je bojište postalo zasićeno dronovima i elektronskim djelovanjem.
3. Ulagati u robne zalihe (hrana, gorivo, medicinska sredstva, kritična oprema) i kritične kapacitete (npr. streljivo) kako bi se premostili poremećaji opskrbnih lanaca.
4. Proračunski se kretati realno: nominalne stope izdvajanja (2–3 %) imaju smisla samo ako se pretvaraju u mjerljive sposobnosti i održive cikluse održavanja.
5. Jačati civilnu zaštitu i kulturu sigurnosti – sigurnost nije samo zadaća vojske, nego društveni projekt.
O NATO-u i članku 5. – očekivanja i realnost
Članak 5. je političko–vojni mehanizam, ne automatski prekidač. On funkcionira najbolje kada država članica ima vlastite početne sposobnosti za prihvat i odgodu udara – da bi saveznici imali vrijeme i prostor za djelovanje. Drugim riječima: spremnost u miru je preduvjet učinkovitosti u krizi.
O unutarnjoj koheziji i institucijama
U kriznim vremenima presudni su institucionalna kohezija, predvidljivost i jedinstvena strateška komunikacija. Nije nužno da svi misle jednako, ali je nužno da sustav djeluje usklađeno – prema van (saveznici i protivnici) i prema unutra (građani i gospodarstvo).
Zaključak
1. Mir se ne osigurava nadom u tuđu moć, nego vlastitom sposobnošću odvraćanja i pametnim savezništvima.
2. Ukrajina treba ostati subjekt, a EU su-kreator rješenja – svaki dogovor mimo njih je recept za novi sukob.
3. Hrvatska mora hladno nastaviti s modernizacijom, robnim zalihama, protudronovskim/EW sposobnostima i kulturom sigurnosti.
Za rat se ne priprema u ratu, nego u miru. Tko u miru ne ulaže u sposobnosti, u krizi skupo plaća vrijeme.
Kako analiza europske sigurnosti i pregovora o Ukrajini doprinosi borbi protiv dezinformacija
Ovaj tekst važno doprinosi edukaciji javnosti i ojačava otpornost društva na dezinformacije jer razjašnjava međunarodne sigurnosne procese na racionalan i stručan način. Posebnu vrijednost ima u trenutku kada se u javnom prostoru sve češće pojavljuju senzacionalističke tvrdnje o tajnim pregovorima, “izdaji Ukrajine” ili o tome da male države nemaju nikakav utjecaj na velike geopolitičke procese. Autor uvodi hladnu analitičku perspektivu koja razvrstava činjenice od špekulacija i time znatno smanjuje prostor za manipulaciju.
Važna poruka teksta jest da aktualni kontakti SAD-a i Rusije nisu konačni mirovni pregovori o Ukrajini, nego tek političko strateško sondiranje. Ukrajina mora biti subjekt, a Europska unija su-arhitekt svakog rješenja. Time se suzbija opasna dezinformacija da se rat može završiti preko glave Ukrajine ili da EU nema nikakav utjecaj. Tekst time razotkriva pokušaje marginalizacije Europske unije i ukazuje na potrebu njenog jasnog i koordiniranog djelovanja.
Iznimno važan doprinos borbi protiv dezinformacija nalazi se u objašnjenju da se sigurnosne ankete iz ratno pogođenih područja ne mogu tumačiti po uobičajenim metodološkim standardima. Time se ruši manipulativna i često pogrešna interpretacija prema kojoj se politički rejtinzi predstavljaju kao dokaz slabljenja Ukrajine i njene volje za otporom. Autor jasno poručuje da se takvi podaci moraju kontekstualizirati, razumjeti regionalne razlike i prepoznati ograničenja istraživanja u kriznim okolnostima.
Tekst posebno educira javnost o poziciji malih država poput Hrvatske. Umjesto da se širi teza o nemoći i pasivnosti, naglašava se da male države imaju realne kapacitete za djelovanje, ali da moraju strateški ulagati u modernizaciju, robne zalihe, digitalnu i civilnu zaštitu te protudronske sposobnosti. Time se potiče kultura odgovornosti, a ne osjećaj bespomoćnosti ili ovisnosti o velikima. Dio koji objašnjava ulogu NATO-a također je važan – članak 5. nije čarobni prekidač koji automatski aktivira vojnu intervenciju, nego mehanizam koji funkcionira samo ako država ima početne sposobnosti i spremnost na djelovanje. Ovaj uvid razbija mit da se sigurnost može potpuno delegirati drugima.
Tekst daje snažnu poruku o potrebi nacionalne kohezije, povjerenja u institucije i jasne strateške komunikacije u kriznim vremenima. Edukativna vrijednost leži u objašnjenju da nije nužno da svi misle jednako, ali je nužno da sustav djeluje koordinirano i da se građanima komunicira jasno i pravovremeno. Time se sprečava širenje panike i nepovjerenja, što su česte posljedice informacijskih manipulacija.
U konačnici, tekst pokazuje da sigurnost ne počiva na vjeri u tuđu moć, nego na vlastitom odvraćanju, racionalnom planiranju i odgovornoj suradnji sa saveznicima. Takva poruka gradi otpornost društva na medijske spinove, strah i fatalizam. Upravo to je temelj borbe protiv dezinformacija – ne širenje straha, nego stvaranje sposobnosti za realno razumijevanje svijeta i donošenje promišljenih odluka.
ATENA