Analiza je napisana temeljem gostovanja autora, izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, u emisiji U mreži prvog Hrvatskog radija 1, emitiranoj 9. travnja 2025.

Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka u Republici Hrvatskoj otvara niz sigurnosnih, društvenih i vrijednosnih pitanja. U vremenu sve složenijih sigurnosnih izazova — od geopolitičkih napetosti do kibernetičkih prijetnji i prirodnih katastrofa — obnavljanje modela temeljne vojne obuke predstavlja pokušaj jačanja ukupne otpornosti društva. Program obveznog osposobljavanja, koji započinje u jesen 2025. i traje 60 dana, predviđa stjecanje osnovnih vojnih i civilno-zaštitnih vještina. Takav model, iako vremenski kratak, ima svrhu razviti odgovornost, samodisciplinu i svijest o sigurnosti kao zajedničkoj društvenoj vrijednosti.

Predloženi sustav obuke nadovezuje se na već postojeći model dragovoljnog vojnog osposobljavanja, koji se u praksi pokazao učinkovitim. Trajanje od dva mjeseca omogućuje stjecanje temeljnih znanja potrebnih za razumijevanje obrambenog sustava države, bez narušavanja kontinuiteta obrazovanja i poslovnih obveza mladih ljudi. Ovaj model ne treba promatrati kroz prizmu stvaranja vojne sile, već kao društveno-investicijski proces. On pridonosi razvoju osobne odgovornosti, timskog duha i sposobnosti suočavanja s kriznim situacijama. U suvremenim sigurnosnim okolnostima cilj nije kvantitativno povećati vojsku, nego kvalitativno povećati otpornost društva.

Koncept obveznog služenja vojnog roka treba promatrati u širem okviru domovinske sigurnosti. Iskustva posljednjih godina — potresi, poplave, požari, kibernetički napadi — pokazala su da je granica između civilne i vojne sigurnosti sve tanja. Stoga sustav obuke mora uključivati i elemente civilne zaštite, poput pružanja prve pomoći, komunikacijskih i organizacijskih vještina, postupanja u kriznim situacijama i razumijevanja hijerarhije odgovornosti. Organizirana i osposobljena civilna zaštita ključna je komponenta svakog modernog društva. Primjeri djelovanja u kriznim trenucima, poput potresa u Zagrebu i na Banovini, pokazali su da pripremljenost lokalnih zajednica izravno utječe na učinkovitost odgovora države. Sustavna obuka građana stoga ne jača samo vojsku, nego stvara otpornu zajednicu sposobnu reagirati u svim vrstama ugroza.

Suvremene prijetnje više nisu ograničene na fizički prostor. Digitalna sfera postala je jednako važno područje nacionalne sigurnosti. Stoga obvezna obuka mora uključivati elemente digitalne pismenosti i sigurnosne kulture. To podrazumijeva razumijevanje rizika koje nosi korištenje društvenih mreža, objava osobnih i operativnih podataka, te svijest o mogućim oblicima manipulacije informacijama. Sigurnost u digitalnom okruženju ne može se temeljiti na zabrani, nego na edukaciji i samokontroli. Pojedinac mora biti svjestan da svaka digitalna radnja ima potencijalne posljedice u stvarnom svijetu. Razvijanje “digitalne odgovornosti” jednako je važno kao i razvoj fizičkih vještina obrane, jer u uvjetima hibridnog djelovanja — informacija postaje oružje.

Hrvatska ima profesionalnu vojsku i razvijen sustav pričuve. U tom kontekstu, temeljno vojno osposobljavanje ne predstavlja militarizaciju društva, već ponovnu uspostavu povezanosti između građana i države kroz sustav odgovornosti i solidarnosti.

Obuka ročnika doprinosi razumijevanju uloge oružanih snaga, ali i stvara svijest da sigurnost nije isključivo zadaća vojske, već zajednički društveni projekt. Iskustvo učenja i služenja pridonosi razvoju građanske zrelosti, osjećaja pripadnosti i međusobnog povjerenja. U tom smislu, vojni rok postaje sredstvo jačanja društvene kohezije i povjerenja u institucije.

Uvođenje obveznog vojnog roka zahtijeva pažljivu komunikaciju s javnošću. Uloga medija, obrazovnog sustava i civilnog sektora bit će ključna u oblikovanju pozitivnog razumijevanja svrhe programa. Naglasak mora biti na objašnjenju da se radi o modelu koji ne oduzima slobodu, nego razvija kompetencije i doprinosi osobnoj i kolektivnoj sigurnosti. Transparentnost procesa i jasna pravila povećat će povjerenje građana i osigurati stabilnu potporu društva. Sigurnost ne proizlazi iz prisile, nego iz informiranog pristanka i zajedničkog interesa.

Ponovno uvođenje obveznog vojnog roka u Hrvatskoj treba razumjeti kao strategiju jačanja otpornosti i održivosti društva. Njegova svrha nije priprema za sukob, nego priprema za izazove vremena u kojem živimo — krizne situacije, informacijske prijetnje, energetske poremećaje i digitalne rizike. Integracija vojnih, civilnih i digitalnih komponenti sigurnosti omogućuje stvaranje sustava koji ne ovisi o trenutačnoj političkoj volji, nego o dugoročnoj odgovornosti prema zajednici. Takav sustav gradi povjerenje, jača zajedništvo i oblikuje građane sposobne preuzeti ulogu u obrani i obnovi države u svim okolnostima.

U javnom prostoru već cirkuliraju dvije snažne dezinformacijske krajnosti:

Tekst na ove narative odgovara racionalno i edukativno. Objašnjava da obvezni vojni rok ne znači militarizaciju društva niti ratnu pripremu, već razvoj otpornog društva koje je sposobno reagirati na prirodne katastrofe, informacijske prijetnje, digitalne napade i krizne situacije. Time se razbija najčešća manipulacija u javnosti i uspostavlja nova paradigma sigurnosti: danas nije cilj imati veću vojsku, nego imati obučene, informirane i odgovorne građane.

1. Obvezni vojni rok kao društvena otpornost, a ne ratna priprema

Autor jasno naglašava da cilj nije stvaranje velike vojske, nego razvoj odgovornosti, samodiscipline, civilno-zaštitnih vještina i sposobnosti snalaženja u kriznim situacijama. Time se suzbija pogrešno tumačenje da je riječ o militarizaciji društva.

2. Digitalna sigurnost i svijest o informacijama kao oružju

Obuka uključuje digitalnu pismenost i sigurnosnu kulturu – naglašava se da u suvremenom hibridnom ratovanju svaka informacija, objava i poruka može postati oružje. Time se građane uči prepoznavanju manipulacije, što je temelj medijske i informacijske otpornosti.

3. Uloga civilne zaštite i iskustvo iz potresa i poplava

Tekst podsjeća da vojna obuka nije priprema za rat, nego priprema za kriznu stvarnost. Primjeri Zagreba, Banovine i poplava pokazuju da sposobnost lokalnih zajednica direktno utječe na učinkovitost odgovora države. Ovo ruši mit da je vojska samo „ratni alat“.

4. Strateško komuniciranje i javno povjerenje

Autor upozorava da je transparentna komunikacija ključna. Sigurnost se ne gradi prisilom, nego razumijevanjem. Mediji i obrazovni sustav moraju objasniti svrhu programa. Time se umanjuje prostor za senzacionalizam, politizaciju i manipulaciju javnosti.

Ovim se analizama građanima pokazuje da sigurnost nije samo vojska, nego društvo. Program obveznog vojnog roka predstavlja ulaganje u znanje, digitalnu pismenost, civilnu zaštitu i društvenu odgovornost. Time se smanjuje prostor za političke i medijske manipulacije koje često koriste strah, neizvjesnost i nedostatak informacija.

Obvezni vojni rok nije znak rata, nego znak zrelosti društva. Njegova svrha nije mobilizacija, nego edukacija. Društvo koje razumije svoju sigurnost postaje otpornije – i manje podložno dezinformacijama, strahu i manipulaciji.