Analiza je nastala temeljem gostovanja izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa u Podcastu Velebit, 31. ožujka 2025.

Suvremeni međunarodni poredak ulazi u razdoblje dubokih transformacija. Ubrzani tehnološki razvoj, promjene u komunikacijskim obrascima, rast broja oružanih sukoba i globalno širenje dezinformacija stvaraju složen i višedimenzionalan sigurnosni kontekst. Ratovi se danas ne vode samo na bojištima, već i u informacijskom prostoru, u kojem svaka poruka, objava ili videozapis postaju oružje u borbi za percepciju i utjecaj. U takvom okruženju, razumijevanje odnosa između informacijske i klasične sigurnosti postaje ključno za opstojnost svake države.

Današnji ratovi ne vode se samo oružjem, nego i informacijama. Cilj nije samo zauzeti teritorij, nego promijeniti svijest stanovništva – o sebi, o protivniku i o smislu samog sukoba. U informacijsko-psihološkom ratu granica između istine i manipulacije gotovo nestaje.

To je vidljivo na primjerima Ukrajine, Bliskog istoka, ali i u europskim društvima, gdje su informacijske operacije postale trajni oblik djelovanja različitih aktera.

Vojni i sigurnosni analitičari moraju, stoga, razumjeti da svaka slika i svaka riječ proizvode konkretne posljedice u stvarnom svijetu — stvarajući atmosferu straha, podjela i nepovjerenja, što dugoročno potkopava društvenu koheziju.

Mediji više nisu samo prenositelji informacija, nego i instrumenti oblikovanja stavova i ponašanja. Kada su u službi ideoloških ili geopolitičkih interesa, postaju dio informacijskog rata. Danas svjedočimo procesu „mainstreamizacije“ propagande – gdje se kroz društvene mreže i digitalne platforme šire emocionalno nabijene poruke, poluistine i ciljane laži koje mijenjaju percepciju javnosti o pojedinim temama. Takve poruke djeluju brže i snažnije od racionalnog argumenta. One stvaraju „informacijski šum“ u kojem se gubi sposobnost razlikovanja činjenica od konstrukcija. Zato je nužno vraćanje etičkih i profesionalnih standarda u novinarstvo te edukacija građana o medijskoj i informacijskoj pismenosti.

O sigurnosnim posljedicama informacijskog rata

Dezinformacije nisu samo društveni problem, nego i prijetnja nacionalnoj sigurnosti. One mogu destabilizirati političke sustave, potaknuti masovne prosvjede, izazvati nepovjerenje prema institucijama i demokratskim procesima. Informacijski napadi često se sinkroniziraju s gospodarskim i vojnim pritiscima, čineći dio šire hibridne strategije koja cilja na slabljenje otpornosti države. Zato sigurnosni sustavi moraju razvijati vlastite obrambene kapacitete u informacijskom prostoru — sustavno pratiti izvore manipulacija, analizirati komunikacijske tokove i prepoznati obrasce psihološkog djelovanja protivničkih struktura.

Europa mora shvatiti da više ne može ovisiti isključivo o američkoj sigurnosnoj zaštiti, nego mora razviti vlastite obrambene sposobnosti u fizičkoj, digitalnoj i informacijskoj domeni. Hrvatska, kao dio europskog sigurnosnog sustava, mora ulagati u otpornost društva – kroz obrazovanje, strateško komuniciranje i koordinaciju svih državnih institucija u kriznim situacijama. Posebno je važno izgraditi povjerenje između građana, institucija i medija, jer je to temelj uspješne obrane od manipulacije i nametnutog straha. Bez toga, svaka tehnička i vojna modernizacija ostaje samo djelomična zaštita u svijetu u kojem informacija, uz punu kontrolu i nadzor komunikacijskog kanala kojim se ta informacija dijeli, postaje najjače oružje.

Svijet ulazi u razdoblje trajne nestabilnosti u kojem će informacijski ratovi postati svakodnevica. Ključno pitanje više nije tko ima više oružja, nego tko kontrolira narativ.

Države koje budu imale sposobnost pravovremeno prepoznati i neutralizirati dezinformacije, očuvati povjerenje građana i osigurati jedinstvo u kriznim trenucima, imat će stvarnu moć.

Za Hrvatsku i Europu to znači strateški prelazak s reaktivnog na proaktivni pristup sigurnosti — povezivanje znanosti, medija, tehnologije i obrane u jedinstven sustav nacionalne i informacijske otpornosti.

Ovaj tekst ima izuzetno važnu edukativnu ulogu jer čitatelja uvodi u novi način razumijevanja sukoba i sigurnosti. Autor jasno pokazuje da rat više nije ograničen na fizičko bojište — danas se jednako snažno vodi u informacijskom prostoru, gdje slike, poruke i narativi postaju oružje. Time tekst čitatelja uči da informacije nisu neutralne, već mogu biti sredstvo utjecaja, destabilizacije i manipulacije.

Prva važna poruka jest da se karakter sukoba promijenio: cilj više nije samo vojna pobjeda, već kontrola percepcije. Države i akteri nastoje oblikovati mišljenje građana, promijeniti njihovu sliku o stvarnosti i stvoriti atmosferu straha ili nepovjerenja. Ovaj koncept razbija tradicionalno shvaćanje sukoba i pomaže javnosti razumjeti zašto je informacijska sigurnost jednako bitna kao i vojna sigurnost. Tekst također objašnjava kako se granična linija između istine i manipulacije briše. Informacijsko-psihološki rat koristi emocionalne poruke, poluistine i ciljane narative koji se brže šire od provjerenih činjenica. Time se stvara “informacijski šum” — kaos u kojem građani gube sposobnost procjene što je stvarno, a što oblikovano propagandom. Autor time upozorava da emocije postaju alat oblikovanja javnog mišljenja, što je ključan uvid za borbu protiv dezinformacija.

U drugom dijelu analize razotkriva se uloga medija u informacijskom ratu. Umjesto da samo prenose vijesti, mediji često sudjeluju u oblikovanju narativa — ponekad svjesno, ponekad nesvjesno. Tekst upozorava na “mainstreamizaciju propagande”, gdje se manipulacija ne događa u opskurnim izvorima nego na masovnim platformama. Time se građani uče prepoznati da i mainstream mediji mogu biti kanal za poruke koje mijenjaju ponašanje društva.

Posebno je važan segment o sigurnosnim posljedicama informacijske manipulacije. Autor pokazuje da dezinformacije ne stvaraju samo loše mišljenje — one mogu potaknuti prosvjede, destabilizaciju, nepovjerenje u institucije, pa čak i redefiniranje političkih odluka. Ovim pristupom informacijski prostor postaje pitanje nacionalne sigurnosti, a ne samo medijskog pravila. Takav pogled je presudan jer potiče promjenu svijesti: borba protiv dezinformacija nije ideološka, već strukturna i obrambena potreba države. U završnom dijelu, autor jasno ističe da Europa, uključujući Hrvatsku, mora razvijati vlastitu informacijsko-sigurnosnu infrastrukturu. To znači ulaganje u medijsku pismenost, strateško komuniciranje, edukaciju mladih i koordinaciju institucija. Time se pokazuje da informacijska otpornost nije luksuz — nego preduvjet opstojnosti.

Ključni doprinos tekstu u edukaciji i borbi protiv dezinformacija

Najveća vrijednost ovog teksta je u tome što uči kako „prepoznati rat koji se ne vidi“.

On gradi kognitivni imunitet — sposobnost društva da razluči istinu od utjecajne konstrukcije.

To je temelj svake dugoročne strategije borbe protiv dezinformacija i očuvanja demokracije.