Na web stranici udruge IFIMES, čiju nevjerodostojnost kao izvora informacija smo već u više navrata utvrdili, objavljen je dana 27. listopada 2025. godine, u rubrici Istraživanja, nepotpisan tekst pod naslovom „Od Evrope do Jadrana i Indijskog okeana: Strategijsko križanje B&R i IMEEC i američka strategija suprotstavljanja“.

U dijelu teksta koji se odnosi na Bjelorusiju, donose se tvrdnje čiju točnost je potrebno provjeriti, budući da se odnose na diplomaciju i međunarodne odnose, dijelom i na obranu i vojne sposobnosti, zbog povezanosti s ruskom agresijom na Ukrajinu, izazivanja napetosti i sukoba s članicama NATO-a, od slanja ilegalnih migranata u Litvu i Poljsku pa do slanja balona preko granice s Litvom, čime se ugrožava sigurnost zemalja članica NATO-a i potencijalno prijeti pokretanjem članka 5. NATO Povelje.

Radi transparentnosti i očuvanja izvornog konteksta, ovdje najprije navodimo čitav sporni dio teksta:

Provjerili smo točnost slijedećih spornih tvrdnji:

U odnosu na stabilnost Bjelorusije i posebice njezine političke strukture, valja naglasiti da se radi o državi s dubokom autoritarnom kontrolom, pri čemu se predsjednik Lukašenko održava na vlasti izbornim prijevarama. Njegov režim koristi represivne mjere protiv opozicije i civilnog društva, prateći put usporediv s Ceaușescuom u Rumunjskoj osamdesetih, s totalitarnom kontrolom svih grana vlasti i društvenih sloboda. Usporedbe s Ceaușescuom se ukazuju opravdanima zbog odsutnosti pravne i političke autonomije, prisutnog monopola na medije te brutalnih odluka, uključujući likvidaciju političkih protivnika, kao što su Gennady Karpenko, Yuri Zakharenko, Viktor Gonchar, Anatoly Krasovsky i drugi. Opće je poznato da se Ceaușescuov režim, uslijed masovnih prosvjeda, raspao u prosincu 1989., a sam Ceaușescu je osuđen i pogubljen 25. prosinca 1989.

Bjelorusija je tijekom 2020. (nakon nelegitimnih izbora) i 2021. doživjela masovne prosvjede, koje je režim brutalno ugušio, uz uhićenja desetaka tisuća prosvjednika, kao i nasilje nad novinarima i aktivistima. Od početka masovnih prosvjeda, Moskva je pružila ključnu diplomatsku, sigurnosnu i logističku podršku režimu Aleksandra Lukašenka. Primjerice, ruske sigurnosne službe i vojska bile su spremne poslati snage u Bjelorusiju, kako bi pomogle u održavanju režima ako to zatreba, a rusko oružje i oprema korišteni su za jačanje represivnih kapaciteta bjeloruskih snaga sigurnosti. Pored toga, Rusija je odigrala važnu ulogu u političkoj podršci Lukašenku, odbijajući međunarodni pritisak i sankcije, što je omogućilo režimu da nastavi represivne mjere nad protivnicima bez većih međunarodnih posljedica. Ova podrška je bila ključna za očuvanje Lukašenkove vlasti u vrijeme najveće političke krize u Bjelorusiji.

Iz svega navedenog proizlazi da je politička struktura Bjelorusije duboko nelegitimna i ovisna o represiji kako bi se održao privid stabilnosti, uvjetovan podrškom Rusije, dok je dugoročna perspektiva vrlo neizvjesna. Stoga je tvrdnja o stabilnosti Bjelorusije i njezine političke strukture netočna.

Bjelorusija se zaista geografski nalazi na važnom pravcu između Europe i Azije. Međutim, njezine logističke mogućnosti su vrlo ograničene zbog političkih sankcija i zatvorenosti sjevernih granica s EU, naročito Poljskom. Bjeloruski transport i logistika ovise uglavnom o Rusiji, koristeći ruske luke i koridore, što ozbiljno dovodi u pitanje realnu samostalnu funkcionalnost Bjelorusije kao neovisnog „transportnog mosta“.

Bjelorusija je u dubokoj ovisnosti o Rusiji na svim razinama – gospodarstvu, energetici, vojnoj zaštiti i fiskalnoj potpori. Gospodarstvo Bjelorusije je zarobljeno u tranzitnim i financijskim tijekovima vezanim uz Rusiju; gradovi i luke pod ruskom kontrolom usporavaju izlazne tijekove roba, što ozbiljno dovodi u pitanje bilo kakvu diversifikaciju i povezanost s EU. Dugoročna gospodarska i sigurnosna stabilnost Bjelorusije je ugrožena ovisnošću o sve slabijem i međunarodno sankcioniranom ruskom gospodarstvu, kao i sve većem međunarodnom pritisku.

Preko 2000 ruskih vojnika, s pripadajućom vojnom opremom, je stacionirano u Bjelorusiji, s kontrolom nad zračnim i kopnenim snagama. Ta ovisnost u praksi onemogućava Bjelorusiji samostalnu vanjsku politiku, čineći Lukašenkov režim ruskom marionetom. Bjelorusija je u razdoblju 2020.-2025. praktično postala „satelitska država“ Rusije, s velikom ruskom vojnom nazočnošću, uključujući mogućnost stacioniranja taktičkog naoružanja, čime Rusija ima znatnu kontrolu nad unutrašnjom i vanjskopolitičkom agendom Minska.

Bjelorusija je služila kao poligon i logistička baza za ruske vojne aktivnosti i napade na Ukrajinu, posebno od početka sukoba 2022. godine. Ruske snage koriste teritorij Bjelorusije za okupljanje trupa, vojne vježbe, transport naoružanja i kao platformu za lansiranje raketnih i zračnih napada na sjeverne ukrajinske ciljeve, uključujući glavni grad Kijev. Nazočnost ruskih baza i vojnih formacija u Bjelorusiji znatno je olakšala taktičku i operativnu fleksibilnost Moskve, štiteći ruske linije snabdijevanja i pružajući dodatnu dubinu operacija prema Ukrajini. Ova uloga Bjelorusije dodatno je naglasila njezin status ključnog ruskog uporišta u regiji.

Iz svega navedenog proizlazi da je Bjelorusija pod velikim utjecajem Rusije i da je u praksi njena vanjska politika izuzetno asimetrična, bez prostora za neovisno balansiranje.

Uz potpunu ovisnost o Rusiji, navodnu ulogu Bjelorusije kao „tampon zone“ između velikih geopolitičkih blokova, nemogućom čini i duboko narušen odnos Bjelorusije i EU, još od represije 2020. godine. EU je uvela sankcije režimu Lukašenka, ali istovremeno podržava demokratske opozicijske snage i civilno društvo. Opozicijski lideri zagovaraju proeuropsku budućnost Bjelorusije, ali se EU istovremeno suočava s dilemama oko daljeg pristupa i podrške, zbog jačanja ruskog utjecaja. Stoga, EU i susjedne države zatvaraju ili povećavaju kontrolu granica prema Bjelorusiji, kao odgovor na destabilizirajuće aktivnosti. Tako su, primjerice, Poljska i Litva zatvorile granične prijelaze kako bi spriječile hibridne napade i krijumčarenje. Iako postoji želja dijela opozicije da Bjelorusija postane neutralna spona između Rusije i EU, trenutna realnost njenzinog režima i ovisnosti o Rusiji ne ostavlja prostor za taj scenarij u bliskoj budućnosti.

Vezano uz navodni bjeloruski doprinos sigurnosti, može se reći da je on zapravo sveden na izazivanje nestabilnosti i incidenata u regiji. Bjelorusija pod Lukašenkom, u koordinaciji s Rusijom, aktivno sustavno destabilizira sigurnosnu situaciju u Poljskoj i baltičkim državama, za što postoji niz primjera. Vojne vježbe skupine Wagner na području Bjelorusije, tijekom 2023. i 2024. godine, izazvale su zabrinutost susjeda zbog mogućih priprema za agresiju prema njima, odnosno potencijalnih destabilizirajućih operacija u bliskoj budućnosti. Poljska i baltičke države ocjenjuju da je Bjelorusija spremna za hibridne prijetnje, uključujući očite provokacije, poput recentne pojave neidentificiranih balona punjenih helijem, koji su prouzročili zatvaranja zračnih luka u Litvi i prekide prometnih tijekova, koji su označeni kao psihološke i hibridne operacije. Incidenti s „balonima“ u Litvi, koje litavske vlasti tumače kao prikrivene provokacije i pokušaje destabilizacije, dodatno potkrjepljuju percepciju Bjelorusije kao aktera regionalne nesigurnosti povezanog s ruskom geopolitičkom strategijom. Stoga je potpuno netočno da bi Bjelorusija doprinosila sigurnosti – upravo suprotno, Bjelorusija aktivno doprinosi nesigurnosti u regiji.