Jutarnji list je dana 02.listopada 2025. godine, na svojoj web stranici, objavio članak pod naslovom „Putin: ‘Sve zemlje NATO-a su u ratu s Rusijom!‘; Govorio i o Srbiji, napao države EU: ‘Šire histeriju...‘ “ o govoru koji je ruski predsjednik Vladimir Putin održao na plenarnoj sjednici 22. godišnjeg sastanka Međunarodnog debatnog kluba Valdai, koji je održan od 29. rujna do 2. listopada u Sočiju.

Među brojnim u članku iznesenim tvrdnjama, izdvajaju se dvije, koje su sadržajno povezane, a čiju je istinitost nužno provjeriti:

Ad 1. „Nažalost, nismo uspjeli postići prekid neprijateljstava. Odgovornost za to je ponajprije na EU, koja potiče sukob‘, zaključio je ruski predsjednik.“

Ad 2. „Sve zemlje NATO-a sada su u ratu s Rusijom i više to ne skrivaju, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin na plenarnoj sjednici Međunarodnog diskusijskog kluba Valdai.‘U ratu smo, zar ne? Proizvodimo vojnu opremu. I mnoge zemlje su u ratu s nama. Sve zemlje NATO-a su u ratu s nama. Više to ne skrivaju‘, rekao je Putin.“

Ad 1. U odnosu na točnost načina na koji je izjava prenesena u predmetnom članku, uvidom u engleski transkript Putinovog govora objavljen od strane predsjedničkog ureda u Kremlju proizlazilo bi da je Putin upotrijebio formulaciju koja na engleskom jeziku glasi „Unfortunately, so far we haven’t been able to stop the hostilities, but the responsibility for that relies not on the majority [of countries] but on the minority, first and foremost Europe, who continues to escalate the conflict.”, odnosno u prijevodu na hrvatski jezik: „Nažalost, dosad nismo uspjeli zaustaviti neprijateljstva, ali odgovornost za to nije na većini zemalja, već na manjini, prije svega Europi, koja nastavlja eskalirati sukob.“, što bi praktički odgovaralo onome što je preneseno u predmetnom članku. Međutim, postoji i engleski transkript na stranici Valdai kluba, u kojem Putin ne izgovara doslovnu rečenicu „Unfortunately, so far we haven’t been able to stop the hostilities, but the responsibility for that relies not on the majority [of countries] but on the minority, first and foremost Europe, who continues to escalate the conflict.”. Umjesto toga koristi širu formulaciju gdje optužuje političke elite Europe za eskalaciju i održavanje sukoba, navodeći da “The establishment does not want to cede power, dares to directly deceive its own citizens, escalates the situation internationally, resorts to all sorts of tricks inside their countries…” i “the ruling elites of united Europe continue to whip up hysteria. They claim that war with the Russians is almost at the doorstep. They repeat this nonsense, this mantra, over and over again.”.

Stoga proizlazi da je točnost prenesene izjave u predmetnom članku (koja je prenesena pod navodnim znacima i stoga bi trebala doslovno zrcaliti ono što je izgovoreno) samo djelomično potvrđena iz jednog od dva paralelna primarna izvora (kremaljskog transkripta), djelomična nedosljednost između dva primarna izvora i predmetnog članka može se tumačiti kao prilagodba istih osnovnih poruka različitim komunikacijskim formatima i publikama. Formalni državni transkript (kremaljski) fokusiran je na preciznu, kratku i jasnu političku izjavu o odgovornosti EU za nastavak neprijateljstava i eskalaciju sukoba, dok valdajski transkript predstavlja širu političku interpretaciju i retorički složeniju analizu okolnosti sukoba i mentaliteta političkih elita Europe. Ono što u tom smislu može biti problematično jest mogućnost manipulacije na način kontrole ili usmjeravanja poruke putem selektivnog prenošenja, naglašavanja određenih dijelova i prilagodbe za različite ciljne publike, što može biti promišljena komunikacijska strategija, ali s jasnim ciljem oblikovanja javnog mnijenja i političke percepcije. Na to se moguće nadovezuje i potencijal za manipulaciju u interpretaciji medija, gdje mediji često u naslovima ili izvještajima koriste parafraze, skraćene verzije ili izvode izjave kako bi privukli pažnju ili utjecali na percepciju događaja. Tako se u percepciju javnosti može ugraditi jači ili oštriji ton nego što ga je onaj tko daje izjavu doslovno koristio.

U odnosu pak na činjeničnu točnost sadržaja Putinove izjave, kako je prenesena u predmetnom članku, Putin u biti tvrdi da Rusija nažalost nije uspjela zaustaviti neprijateljstva, a da je prvenstvena odgovornost za to na Europskoj Uniji.

Činjenica je da se, unatoč formalnim Putinovim ponudama za trajni prekid vatre, budući da su iste sadržavale uvjete za koje je unaprijed bilo jasno da Ukrajini ne mogu biti prihvatljivi (uključujući prepuštanje dijelova ukrajinskog teritorija Rusiji) i da se u praksi pokušaji prekida vatre nisu poštovali, Putinova nastojanja za zaustavljanje neprijateljstava teško mogu smatrati u potpunosti iskrenima i realnima, čime se taj dio navedene tvrdnje ukazuje samo formalno djelomično točnim, a zapravo faktično netočnim.

U odnosu na navodnu prvenstvenu odgovornost EU za nemogućnost zaustavljanja neprijateljstava, valja prije svega istaknuti notornu činjenicu da je Rusija pokrenula agresiju na Ukrajinu, a ne EU i Ukrajina na Rusiju, čime je Rusija započela neprijateljstva, a EU je podržala i podržava Ukrajinu u obrambenim naporima i postizanju pravednog i trajnog mira. Stoga, čak i kada bi se uzela u razmatranje ruska očito manipulativna i moralno vrlo upitna teza o tome da EU kroz pomaganje Ukrajini u njezinim obrambenim naporima onemogućuje zaustavljanje neprijateljstava, odgovornost za to u najmanju ruku ne može biti prvenstveno na strani EU. Zbog svega navedenog, i ovaj dio navedene tvrdnje ukazuje se netočnim.

Ad 2. U odnosu na točnost načina na koji je izjava prenesena u predmetnom članku, uvidom u oba paralelna primarna izvora (kremaljski i valdajski transkripti), konzistentno proizlazi da je ova izjava točno i precizno prenesena.

U odnosu na činjeničnu točnost sadržaja Putinove izjave, kako je prenesena u predmetnom članku, Putin u biti tvrdi da su sve zemlje NATO-a sada u ratu s Rusijom i da više to ne skrivaju, a argumentira to činjenicom da Rusija proizvodi vojnu opremu.

Za početak, činjenica da neka zemlja proizvodi vojnu opremu ne znači i nema veze s tim je li ta država u ratu ili nije. Primjerice, Švicarska i Švedska redovno proizvode naoružanje i vojnu tehniku, a desetljećima su neutralne i ne sudjeluju u vojnim sukobima. Stoga, vojna proizvodnja ne znači ratnu uključenost pa se ova tvrdnja kao argumentacija ukazuje netočnom.

Čak i kada bismo zanemarili netočnost takve argumentacije, terminološki gledano činjenica je da u suvremenom međunarodnom pravu ne postoji jedinstvena i službena definicija rata, jer se nakon 1945. godine pojam rat (war) sustavno izbjegava u međunarodnim dokumentima. Umjesto toga koriste se pojmovi „uporaba sile“, „oružani sukob“ i „agresija“, ovisno o pravnom kontekstu. Prema Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, svaki oružani sukob između dviju ili više država, bez obzira na objavu rata, smatra se međunarodnim oružanim sukobom na koji se primjenjuje međunarodno humanitarno pravo (Zajednički članak 2). To znači da se pojam rat više ne koristi u međunarodnom pravu, već da u ovom slučaju možemo govoriti o međunarodnom oružanom sukobu. Dakle, čak i na terminološkoj razini, iz navedenog proizlazi da je izjava promašena i samim time netočna.

U odnosu na to jesu li zemlje članice NATO saveza u međunarodnom oružanom sukobu s Rusijom, valja prije svega uzeti u obzir postojeću relevantnu sudsku praksu sa strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu Tadić (iz 1995. godine), odnosno odluku Žalbenog vijeća o nadležnosti (Decision on the Defence Motion for Interlocutory Appeal on Jurisdiction). Ta je odluka (ICTY, Tadić, Decision on Jurisdiction, §70) dala najčešće citiranu pravnu definiciju oružanog sukoba: “An armed conflict exists whenever there is a resort to armed force between States or protracted armed violence between governmental authorities and organized armed groups within a State.”, koja u prijevodu na hrvatski jezik glasi: „Oružani sukob postoji kad god dođe do uporabe oružane sile između država ili do dugotrajne oružane sile između vladinih vlasti i organiziranih oružanih skupina unutar države.“.

Nadalje, u žalbenoj presudi iz 1999. godine (ICTY, Tadić, Appeals Chamber Judgment), Sud je razmatrao i ulogu Srbije (tada Savezne Republike Jugoslavije – SRJ) u sukobima u Bosni i Hercegovini, analizirajući može li se njezin stupanj nadzora nad snagama bosanskih Srba kvalificirati kao “overall control” (opću kontrolu) te time dovesti do zaključka da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu. Pri tome, ako bi država imala “overall control” nad oružanim skupinama koje djeluju izvan njezina teritorija, moglo bi se smatrati da sudjeluje u međunarodnom oružanom sukobu, iako njezina vojska nije izravno uključena. Test opće kontrole bio bi ispunjen kada bi država imala ulogu u organiziranju, koordiniranju ili planiranju vojnih akcija tih oružanih skupina, uz to što ih financira, obučava, oprema ili im pruža operativnu potporu, dakle ukoliko organizacijski, logistički i vojno podržava te skupine, koordinira ili usmjerava njihove vojne operacije, ima stalni nadzor nad planiranjem i izvršenjem glavnih vojnih akcija, ali pri tome ne mora davati zapovijedi za svaki pojedini napad. Ako su ti uvjeti ispunjeni, sukob postaje međunarodni oružani sukob, tj. ponašanje skupina pripisuje se toj državi ili organizaciji.

Ukoliko to pokušamo preslikati na konkretan slučaj Ruske agresije na Ukrajinu i ulogu NATO saveza, zemlje članice NATO-a zaista pružaju Ukrajini oružje, obuku i informacije, pri čemu valja spomenuti da se dio oružja nabavlja i plaćanjem odnosno kreditiranjem Ukrajine. Međutim, s druge strane, ukrajinske oružane snage imaju vlastito zapovjedništvo - Glavni stožer Ukrajine,  nema dokaza da NATO izdaje zapovijedi ukrajinskim snagama, odnosno Ukrajina samostalno odlučuje o operacijama i Ukrajina zadržava suvereno pravo odlučivanja. Drugim riječima, nema međunarodnopravnih osnova za tvrdnju da su zemlje NATO-a „u ratu“ (niti u međunarodnom oružanom sukobu) s Rusijom - one nisu sudionice sukoba, već saveznice Ukrajine, koje joj pružaju pomoć u okviru njezina prava na kolektivnu samoobranu  iz  čl. 51. Povelje UN-a. 

Sva apsurdnost te Putinove tvrdnje proizlazi i iz činjenice da sama Rusija čitavo vrijeme negira postojanje rata u Ukrajini već ga naziva Specijalnom vojnom operacijom. Također, analogijom prema kriterijima Putinove tvrdnje, zemlje članice NATO-a bile bi u ratu sa Sjevernom Korejom i Kinom, koje pružaju oružje (pa čak i ljudstvo) Rusiji. 

Konačno, u odnosu na dio tvrdnje da zemlje članice NATO-a više ne skrivaju da su u ratu s Rusijom, valja napomenuti da bi to značilo da su zemlje članice NATO-a objavile rat Rusiji, što nije točno i za što nema nikakvih dokaza.

Temeljem svega iznesenog, proizlazi da je Putinova tvrdnja da su „sve zemlje NATO-a u ratu s Rusijom“ i „Više to ne skrivaju“ netočna po svim kriterijima, uključujući kriterije suvremenog međunarodnog prava. Ona, kao takva, ima pretežno političku i propagandnu funkciju, odnosno manipulativnog je karaktera.

Obje analizirane tvrdnje su netočne i navode čitatelje na pogrešne zaključke.