Je li istinit navod da je NATO obećao Rusiji 1990. da neće širiti članstvo Saveza prema istoku Europskog kontinenta?
Već se godinama, kako u
hrvatskom, tako i u
međunarodnom informacijskom prostoru učestalo spominje navodno obećanje NATO saveza dano Rusiji 1990. da se NATO savez neće širiti prema istoku Europskog kontinenta. Navest ćemo samo neke:
Potrebno je provjeriti je li ova tvrdnja istinita ili je plod konstrukcija te proizvod širenja ruskog i proruskog narativa kojom se pokušava opravdati Ruska agresija na Ukrajinu ne samo do 2022. nego i od 2014. gore navedeni izvori
uglavnom, kao potvrdu svojih stavova navode sljedeći podaci:
Američki ministar vanjskih poslova James A. Baker 9. veljače 1990. godine obećao je sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu: NATO se neće širiti na istok. Dvojac se dogovorio kako se NATO neće proširiti na teritorij Istočne Njemačke, a isto je ponovio glavni tajnik NATO-a 17. svibnja 1990. u Bruxellesu.
Te 1990. NATO je imao 17 članica, a danas ih ima 30, među kojima su i baltičke države, nekoliko država koje su bile dio Varšavskog pakta.
Ove je podatke potrebno sagledati u kontekstu procesa i događaja na tlu Europe pri kraju Hladnog rata. Navest ćemo ključne činjenice:
1. Početkom ožujka 1985., nakon smrti dotadašnjeg šefa sovjetskog saveza i ruske komunističke partije Jurija Andropova, na vlast dolazi Mihail Gorbačov. Shvaćajući težinu gospodarske i socijalne krize u kojoj se nalazi Sovjetski savez, i u želji da se ta kriza riješi, pokreće procese promjena poznatih pod nazivom
Glasnost (Otvorenost) i
Perestrojka (Reizgradnja).
2. U kolovozu 1989.
Mađarska otvara svoju granicu prema Austriji za stanovništvo.
3. Kasno predvečer dana
9. studenog 1989. dolazi do nesuglasica u istočnonjemačkom političkom vrhu glede ukidanja suglasnosti za putovanja u inozemstvu koja su stanovnici Istočne Njemačke morali dobiti prije odlaska na put, posebno u Zapadnu Europe.
Günter Schabowski daje višeznačnu izjavu na konferenciji za tisak. Stanovnici Istočnog Berlina, glavnog grada tadašnje Demokratske Republike Njemačke (poznate i kao Istočna Njemačka) potom kreću prema granici, dolaze do
Berlinskog zida te kreću prema Zapadnom Berlinu u blizini
Brandenburških vrata. Berlinski zid je prestao biti simbol podjela. I doslovno je bio otvoren proces kraja Hladnog rata.
4. Tim je činom došlo do pokretanja procesa ujedinjenja dviju njemačkih država. Potrebno je reći da je time „
Ostpolitik“ vlasti Zapadne Njemačke ostvaren. Odnosno, politika izgradnje složenog sustava međuodnosa s Istočnom Njemačkom u funkciji njenog ponovnog integriranja u ustavni i pravni poredak Zapadne Njemačke.
5.
U svibnju 1990. Vlada Savezne Republike Njemačke, na sastanku 2+4 na kojem se razgovara o njemačkom ujedinjenju (dvije Njemačke te četiri sile pobjednice: SAD, UK, Francuska i Sovjetski savez) odobrava kredit Sovjetskom savezu u visini 5 mlrd DM kako bi spasili proračun sovjetskog saveza te političku budućnost Mihaila Gorbačova (a time i njemačkog ujedinjenja) na 28. kongresu sovjetske komunističke partije koji se trebao održati početkom srpnja 1990. u Moskvi.
Na tom sastanku 2+4 zemlje saveznice NATO saveza ponudili su reformu strategije djelovanja NATO saveza posebno u odnosu na Sovjetski savez. Gorbačov tada pristaje na ujedinjenje i ulazak Istočne Njemačke u NATO savez. Postavljen je i uvjet da se niti jedne druge postrojbe zemlja saveznica NATO saveza, osim postrojbi oružanih snaga Zapadne Njemačke, te posebno nuklearno oružje, neće smjestiti ni rasporediti na teritorij Istočne Njemačke. Njemačka se odrekla proizvodnje i posjedovanja nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja, ograničen je broj pripadnika Bundeswehra na 370 000. Taj je sporazum potpisan u Moskvi dana 12. rujna 1990.
6. Dana 3. listopada 1990. dolazi do ujedinjenja dviju Njemačkih država. Time je bivša Istočna Njemačka, bez ikakvih uvjeta, samo uz punu garanciju koju je dala tadašnja njemačka vlada pod vodstvom Helmuta Kohla, svojim zapadnim partnerima i saveznicima, primljena i u Europsku zajednicu i u NATO savez. Ta je integracija bila predmet brojnih razgovora različitih sovjetskih s jedne te njemačkih i drugih delegacija sa Zapada u tom vremenu. Naime, ni zapadni prijatelji i saveznici (prvenstveno
Francuska i
Ujedinjeno kraljevstvo) nisu blagonaklono gledali na proces ponovnog ujedinjenja dviju njemačkih država. Stoga je Helmut Kohl morao biti jako oprezan u procesu ujedinjenja kako taj proces ne bi bio spriječen ili pak usporen. To je, između ostalog, dovelo i do davanja potpore zapadnoj politici u pokušaju očuvanja tadašnje Jugoslavije pod vodstvom Ante Markovića. Njemačka politika tek nakon ujedinjenja, te suočena sa zločinima JNA u agresiji na Hrvatsku (prvenstveno obrane Vukovara i Dubrovnika), postupno
mijenja svoju poziciju te postaje aktivnija u podržavanju procesa priznanja prava republikama na samoodređenje do odcjepljenja.
7. Dana 27. svibnja 1997. potpisana je
Povelja o suradnji između NATO saveza i Rusije. Sporazum spominje temeljitu izmjenu, u pozitivnom smjeru, razvoja odnosa između NATO saveza i Rusije u jačanju sigurnosti Europskog kontinenta.
Rusija postaje dio programa Partnerstva za mir NATO saveza. Uspostavlja se strateško partnerstvo. Rusija više ne smatra NATO savez protivničkim te će pokrenuti procese suradnje s NATO savezom.
Rusija ovim dokumentom priznaje samostalno i suvereno pravo određenja državama u njihovom procesu odlučivanja u skladu sa Helsinškom deklaracijom, s naglaskom na to pravo svim državama s teritorija Europe da sklapaju i ulaze u savezništva.
U tom se vremenu (1990) razgovaralo samo i jedino o ujedinjenju dviju njemačkih država te proširenju NATO saveza na dotadašnji teritorij bivše Istočne Njemačke. Nitko nikad nije spominjao širenje NATO na Istok u smislu ulaska npr. Poljske ili Baltičkih država u NATO savez jer to tad nije niti bilo moguće niti je došlo do iskazivanja volje političkog vrha i stanovništva tih država za ulaskom u NATO savez.
Potrebno je pojasniti proces na koji neka država može postati saveznica u NATO savezu. Sjevernoatlantski ugovor u
članku 10. jasno navodi postupak kojim se može postati članica Saveza:
Članak 10
Potpisnice mogu, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju drugu europsku državu koja je u mogućnosti promicati načela Ugovora i pridonositi sigurnosti Sjevernoatlantskog područja da pristupi Ugovoru. Svaka pozvana država može postati potpisnica Ugovora prilažući kandidaturu pristupanja vladi SAD-a. Vlada SAD-a obavijestit će svaku od potpisnica o svakoj priloženoj kandidaturi.
Prije toga, država mora pokazati jasnu predanost načelima, pravilima i uvjerenjima koja predstavljaju vezivno tkivo NATO saveza. Ta predanost mora biti podržana i od većine u zakonodavnom tijelu kao i od stanovništva. Nakon što Savez pozove pojedinu državu u članstvo, ta oduka mora biti jednoglasna od strane svih saveznica što je određeno
člankom 11 Ugovora:
Ovaj Ugovor treba biti ratificiran i njegove odredbe trebaju biti provedene u skladu s ustavnim procedurama zemalja potpisnica. Kandidatura pristupanja treba biti priložena čim prije vladi SAD-a koja će obavijestiti ostale potpisnice o svakoj priloženoj kandidaturi. Ugovor treba stupiti na snagu među državama koje su ga potvrdile čim većina potpisnica, uključujući Belgiju, Kanadu, Francusku, Luksemburg, Nizozemsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, preda ratifikaciju, a Ugovor postaje važećim na dan predaje ratifikacije .
To znači da niti jedna država ne ulazi na silu niti ju se nagovara niti ju se prisiljava na članstvo u Savezu. Države te odluke donose samostalno, svjesne zahtjevnosti pregovora s ciljem zadovoljenja postavljenih uvjeta koja moraju ispuniti.
Proces pristupanja Savezu je, u pravilu, višegodišnji proces.
Potrebno je navesti i intervjue koje je različitim medijima davao sam Mihael Gorbačov o pitanju širenja NATO saveza na istok Europe.
U intervjuu koji je dana 16. listopada 2014. Mihael Gorbačov dao mediju
RBTH izrijekom je navedeno sljedeće:
RBTH: Jedno od ključnih pitanja koje se pojavilo u vezi s događajima u Ukrajini je širenje NATO-a na Istok. Imate li osjećaj da su vam zapadni partneri lagali kada su razvijali svoje buduće planove u istočnoj Europi? Zašto niste inzistirali na tome da obećanja koja su vam dana – posebno obećanje američkog državnog tajnika Jamesa Bakera da se NATO neće širiti na Istok – budu zakonski kodirana? Citirat ću Bakera: "NATO se neće pomaknuti ni centimetar dalje na istok."
M.G.: O temi "širenja NATO-a" uopće se nije raspravljalo i nije se spominjalo tih godina. To govorim s punom odgovornošću. Nijedna istočnoeuropska zemlja nije pokrenula to pitanje, čak ni nakon što je Varšavski pakt prestao postojati 1991. godine. Ni zapadni čelnici to nisu spomenuli. Razgovaralo se o još jednom pitanju koje smo iznijeli: osiguravanju da vojne strukture NATO-a ne napreduju i da dodatne oružane snage iz saveza ne budu raspoređene na teritoriju tadašnjeg DDR-a (Istočne Njemačke – napomena autora) nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. Bakerova izjava, spomenuta u vašem pitanju, dana je u tom kontekstu. Kohl i [njemački vicekancelar Hans-Dietrich] Genscher razgovarali su o tome.
Sve što se moglo i trebalo učiniti kako bi se učvrstila ta politička obveza je učinjeno. I ispunjeno. U sporazumu o konačnom rješenju s Njemačkom rečeno je da se u istočnom dijelu zemlje neće stvarati nove vojne strukture; neće biti raspoređene dodatne oružane snage. Tamo se ne bi stavljalo oružje za masovno uništenje. To se promatralo svih ovih godina. Stoga nemojte prikazivati Gorbačova i tadašnje sovjetske vlasti kao naivne ljude koji su bili omotani oko prsta Zapada. Ako je postojala naivnost, to je bilo kasnije, kada se problem pojavio. Rusija se isprva nije protivila.
Odluka da SAD i njegovi saveznici prošire NATO na istok donesena je 1993. godine. To sam nazvao velikom pogreškom od samog početka. To je definitivno bilo kršenje duha izjava i uvjeravanja koja su nam dana 1990. godine. Što se tiče Njemačke, oni su zakonski utvrđeni i poštuju se.
Dana 9. studenoga 2014., objavljen je na web stranici
Zeit.de izvadak iz video intervjua Mihaela Gorbačova danog tv kući
ZDF (od 00:50 do .01:05 minute)
Sporazum Dva plus četiri iz 1990. odnosio se na teritorij DDR-a, rekao je Gorbačov. Na pitanje je li mit da ga je Zapad izdao, Gorbačov je odgovorio: "Da, to je doista mit. Tisak je u tome sudjelovao."
PROTUARGUMENTI
Koji su argumenti strane koja tvrdi suprotno, odnosno da je NATO savez obećao da se neće širiti na Istok:
Wir waren uns einig, dass nicht die Absicht besteht, das NATO-Verteidigungsgebiet auszudehnen nach Osten. Das gilt übrigens nicht nur in Bezug auf die DDR, die wir nicht einverleiben wollen, sondern das gilt ganz generell.
Prijevod:
Složili smo se o tome da ne postoji namjera proširenja obrambenog područja NATO-a prema istoku. To se ne odnosi samo na DDR, koji ne želimo uključiti, već općenito.
Ovdje je potrebno reći da se radi o osobnom stavu njemačkog ministra vanjskih poslova u složenoj povijesno-političkoj situaciji. Te da je on to govorio kao njemački ministar a ne kao dužnosnik NATO saveza. Posebno u kontekstu činjenice da će se NATO savez, ujedinjenjem dviju Njemački proširiti upravo na Istok.
2.
Prijepis dijela razgovora američkog ministra vanjskih poslova
Jamesa Bakera s Mihaelom Gorbačovim od 9. veljače 1990.
Baker: I want to ask you a question, and you need not answer it right now. Supposing unification takes place, what would you prefer: a united Germany outside of NATO, absolutely independent and without American troops; or a united Germany keeping its connections with NATO, but with the guarantee that NATO’s jurisprudence or troops will not spread east of the present boundary?
Gorbachev: We will think everything over. We intend to discuss all these questions in depth at the leadership level. It goes without saying that a broadening of the NATO zone is not acceptable.
Baker: We agree with that.
Gorbachev: It is quite possible that in the situation as it is forming right now, the presence of American troops can play a containing role. It is possible that we should think together, as you said, about the fact that a united Germany could look for ways to rearm and create a new Wehrmacht, as happened after Versailles. Indeed, if Germany is outside the European structures, history could repeat itself. The technological and industrial potential allows Germany to do this. If it will exist within the framework of European structures this process could be prevented. All of this needs to be thought over.
Prijevod:
Baker: Želim vam postaviti pitanje i ne morate odmah odgovoriti. Pretpostavimo da dođe do ujedinjenja, što biste preferirali: ujedinjenu Njemačku izvan NATO-a, apsolutno neovisnu i bez američkih trupa; ili ujedinjenu Njemačku koja održava svoje veze s NATO-om, ali uz jamstvo da se NATO-ova nadležnost ili snage neće širiti istočno od sadašnje granice?
Gorbačov: Sve ćemo razmotriti. Namjeravamo detaljno raspraviti sva ta pitanja na razini vodstva. Ne treba ni spominjati da širenje NATO zone nije prihvatljivo.
Baker: Slažemo se s tim.
(…)
Gorbačov: Sasvim je moguće da u situaciji kakva se upravo formira, prisutnost američkih snaga (na teritoriju Njemačke - nap.autora) može igrati ulogu ograničavanja. Moguće je da bismo trebali zajedno razmisliti, kao što ste rekli, o činjenici da bi ujedinjena Njemačka mogla tražiti načine za ponovno naoružavanje i stvaranje novog Wehrmachta, kao što se dogodilo nakon Versaillesa. Doista, ako je Njemačka izvan europskih (sigurnosnih – nap. autora) struktura, povijest bi se mogla ponoviti. Tehnološki i industrijski potencijal omogućuje Njemačkoj da to učini. Ako će postojati unutar okvira europskih struktura, ovaj proces bi se mogao spriječiti. O svemu tome treba razmisliti.
U tom razgovoru Baker navodi i pokretanje procesa „2+4“:
With the French and the Germans we have initiated a preliminary discussion of the possibility of creating a “two + four” mechanism, without aiming at an agreement yet.
Prijevod:
S Francuzima i Nijemcima započeli smo preliminarnu raspravu o mogućnosti stvaranja mehanizma „dva + četiri“, bez cilja na postizanje dogovora.
Ovo nam pokazuje da su sve ove izjave, i Genscherova i Bakerova bile dio bilateralnih razgovora te da su dane prije početka procesa „2+4“ koji je prethodno opisan. Treba ih uzeti u kontekst razgovora o budućnosti ujedinjene Njemačke, opreza zemalja koje su podijelile Njemačku krajem 2. svjetskog rata (SAD, UK, Francuska, Sovjetski savez) o budućnosti te ekonomskoj, političkoj a time i potencijalno oružanoj snazi ujedinjene Njemačke. Sovjetski savez je pristao na ulazak cijele ujedinjene Njemačke u NATO savez nakon što je dobio vrlo povoljne i poveće iznose financijske potpore.
3.
Na
Njemačko-Sovjetskom sastanku održanom u Moskvi dana 15. srpnja 1990. Gorbačov je, u razgovorima s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom istakao kako Sovjetski savez nije spreman dati suglasnost na širenje NATO saveza na teritorij Istočne Njemačke te da na tom području snage NATO saveza ne bi trebale biti nazočne. Kohl je na to pristao. Sutradan je potpisan
sporazum o njemačkom suverenitetu.
4.
Povremeno se spominje i govor tadašnjeg Glavnog tajnika NATO saveza Manfreda Wernera u kontekstu ne širenja NATO saveza na Istok. Cijeli njegov govor dostupan je na ovoj
poveznici. U njemu se spominje ulazak ujedinjene Njemačke u NATO savez jer neutralnost Njemačke nije rješenje. Werner izričito navodi da je NATO savez spreman te da neće pozicionirati svoje oružane snage izvan teritorija Savezne Republike Njemačke. Odnosno, da ih neće rasporediti na teritorij bivše Istočne Njemačke.
Zaključak:
Argumenti koje iznose oni koji tvrde da je NATO obećao da se neće širiti na Istok Europe da je time prevario Rusiju, odnosno Sovjetski savez, te da Putim ima pravo biti nezadovoljan jer se Zapad ne drži obećanog, to nisu. To su neistine. To je izvrtanje činjenica i stavljanje u potpuno pogrešan kontekst. Činjenice, posebno kad se stave u kontekst vremena i prostora te procesa i događaja su jasne: NIJE bilo nikakvog obećanja da se NATO neće širiti na istok Europe u odnosu na države koje su tada bile članice Varšavskog saveza. Ono što je obećano toga se NATO i dalje drži. Spominjanja da je NATO 1993. donio odluku kojom je omogućio proširenje članstva i na države nastale raspadom Sovjetskog saveza također nisu opravdana. Naime, raspadom Varšavskog saveza te Sovjetskog saveza na veći broj država koje su obnovile svoj politički i državni suverenitet došlo je do promjene političkih odnosa. Ta je promjena priznata sporazumom koji je Ruska Federacija potpisala s NATO savezom 1997. koju spominjemo u ovoj studiji. Stoga nema ni riječi o tome da je došlo do bilo kojeg oblika prevare. Ono što je tad obećano i potpisano i dalje vrijedi.
Stoga su sve izjave i objave koje tvrde da je NATO prevario Rusiju te neće primati države nastale raspadom Varšavskog ugovora i Sovjetskog saveza (jer to tada i nije bilo pitanje), neistinite te navode čitatelje ne donošenje potpuno pogrešnih zaključaka koje, posebno u ovakvim situacijama mogu bitno (i to negativno) utjecati na unutarnju stabilnost pojedinih država, širenje nepovjerenja u NATO kao organizaciju te obrambene sposobnosti NATO saveznica na pojedinačnoj razini kao i Saveza uopće.
Izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap