Analize IFIMES-a u većini slučajeva sastoje se od niza dezinformacija, logičkih i činjeničnih pogrešaka. Stoga je legitimno dvojiti o stvarnim namjerama autora i institucije koja stoji iza ovakvih uradaka. Često izostaje objektivnost, preciznost, i pokazuju se kao nepouzdanima kada je riječ o izvorima podataka, u nekim dijelovima i nestrukturirani. Autori ne uvažavaju povijesne činjenice o krvavom raspada Jugoslavije i srpskih agresije na Sloveniju, Hrvatsku, BiH te kasnije na Kosovo i Crnu Goru. Stavovi koje zastupaju, način kako ih opravdavaju, narativ kojim inzistiraju na prihvaćanju jedino njihovih zahtjeva, prijetnje koje upućuju podsjećaju na sve ono što smo već vidjeli u bivšoj Jugoslaviji od 80ih godina: od pisanja memoranduma SANU, inzistiranja na politici „jedan čovjek-jedan glas“, negiranja postojanja (a time i njihovih prava) drugih i drugačijih, prijetnji sukobima i ratovima. To je retorika koja je, između ostaloga, dovela do krvavog raspada Jugoslavije. To nije retorika koja je bila nazočna, primjerice u tadašnjoj Čehoslovačkoj, također socijalističkoj federaciji. 

        IFIMES je slovenski think tank s određenom međunarodnom prepoznatljivošću, ECOSOC/UN statusom i razgranatim aktivnostima na području geopolitike, diplomacije i drugih post konfliktnih društava na području bivše Jugoslavije, srednjeg i bliskog Istoka (MENA). Međutim, potrebno ga je podvrgnuti kritikama kada je riječ o kvaliteti i argumentacijskoj vjerodostojnosti analiza njihovih autora, integriteta izvora, kao i mogućoj političkoj instrumentalizaciji u pojedinim slučajevima. Za potrebe ovog osvrta ograničit ćemo se na onaj dio njihovih djelatnosti koji se odnose na političke i gospodarske procese u dijelu država nastalim nakon raspada jugoslavenske federacije , prvenstveno Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Analize koje iznose optužbe (političke, društvene, sigurnosne etničke), da bi bile vjerodostojne, moraju biti potkrijepljene relevantnim činjenicama koje osiguravaju objektivnost dokaznog postupka i odstupanja od stereotipa brojnih medijskih napisa. 

        No, u njihovim analizama takvih pokazatelja, kao i onih koji omogućavaju dodatne provjere, često puta nema. Rječnik koji se koristi nerijetko je optužujući i tendenciozan, naslućuje se prvenstvena namjera utjecaja na emocije javnosti, slabo prikriva sklonost ka dvjema političkim opcijama dok njihove neistomišljenike olako optužuje za brojne nezakonite i štetne aktivnosti. Ozbiljne optužbe (političke, društvene, sigurnosne, etničke), da bi bile vjerodostojne, moraju biti potkrijepljene vjerodostojnim i relevantnim dokazima koji su jasno navedeni. Međutim, u njihovim analizama takvih pokazatelja koji omogućavaju dodatne provjere nema. Rječnik je optužujući, često nastoji djelovati prvenstveno na emocije udaljavajući čitatelja od racionalnog pristupa, slabo prikriva sklonost dvjema političkim opcijama dok njihove neistomišljenike olako optužuje za nezakonite i štetne aktivnosti. U takvim analizama znanstvenost je upitna.      

        Iako su prema slovenskom zakonu obvezni svake godine predavati financijsko izviješće, posljednje koje je IFIMES podnio agenciji AJPES je za 2003. godinu što znači da ga više od 20 godina nisu podnijeli. Analize koje smo proveli, sukladno metodologiji provjere informacija projekta ATENA , ukazale su na neka otvorena pitanja te nedosljednosti u izjavama i stavovima. 

        Kao osnivač i direktor instituta IFIMES navodi se Dr. Zijad Bećirović koji uz spisateljski rad pozornost privlači i neusklađenošću akademskih titula. Brojne pretrage javno dostupnih informacija navode na pitanje: je li, gdje, kad i na koju temu dr. Bećirović uistinu doktorirao. Naime, previše su puta, u posljednjih desetak godina, u javnosti objavljeni različiti podaci koji unose zabune.  Također, nigdje se u javno dostupnim repozitorijima doktorskih radova ne može pronaći njegova doktorska disertacija. Posebnu pažnju zaslužuju vijesti sa Novog sveučilišta iz Slovenije prema kojem Zijad Bećirović tek treba doktorirati na temu koja je vrlo slična temi s kojom je pokušao doktorirati prije desetak godina kad mu je rad dva puta odbijen. Dakle, u ovom osvrtu namjera je na nekoliko oglednih primjera pokazati kako IFIMES nije organizacija koja ima transparentno financijsko poslovanje, zatim, da postoje ozbiljne dvojbe o akademskoj naobrazbi njihovog predsjednika, dok su analize IFIMES-a upitne vjerodostojnosti jer su greške i neistine više pravilo nego izuzetak. 

          Provjera navoda bazira se na teoremima o protuobavijestima/dezinformacijama i nastoji se razumjeti ciljeve koje žele postići. Prvo, ukoliko javnost (korisnik) prima dezinformaciju kao istinitu, onda je dezinformacija istinita po svojim posljedicama, i drugo, ukoliko javnost (korisnik) prima objektivnu informaciju kao neistinitu, onda je objektivna informacija neistinita (lažna) po svojim posljedicama . 

         Stoga ne treba dodatno pojašnjavati potrebu za javnim razobličavanjem dezinformacija, identificiranjem njihovih autora te eventualno skrivene namjere, jer se jedino na takav način moderna društva i države mogu učinkovito boriti protiv njih sprječavajući njihov mogući negativan utjecaj. Valja ukazati i analizirati nekoliko ključnih dezinformacijskih poruka ne mijenjajući kontekst kako bi otklonila bilo kakva manipulacija značenjima rečenica. Nastoji se doći do biti kratkoročnih i dugoročnih namjera kako bi se moglo zaključiti postoje li takozvani stvarni naručitelje dezinformacija.

        Suvremeni hibridni napadači često koriste prednosti digitalnih medija i društvenih mreža kako bi širili podatke i informacije kojima žele nametnuti ili osnažiti svoj utjecaj. Riječ je o  plasiranju dezinformacija. Koriste se metodama izdvajanja informacija iz realnog konteksta događaja te njihovo smještanje u izmišljeni, ciljano krivotvoreni vremensko-prostorni kontekst kako bi plasirane dezinformacije pokušali brže, lakše i jednostavnije učiniti dostupnima brojnoj publici, koja u većini slučajeva i ne sumnja u istinitost sadržaja ili barem nije sklona slojevitijem propitivanju predstavljenog sadržaja. Posebno su opasne dezinformacije koje se plasiraju u vrijeme neposredno prije parlamentarnih i lokalnih izbora. Jednu od takvih dezinformacija, u međunarodni i hrvatski javni prostor krajem lipnja 2020. godine  tek nekoliko dana prije izbora u Hrvatskoj, objavili su neimenovani autori IFIMES-a objavili na svojim web stranicama .

         Nepotpisani autori iz Zagreba i Ljubljane navode da objavljeni dokument predstavlja tek „najvažnije dijelove“ iz napisane „opsežne analize“. Međutim sadržaj je preplavljen poluistinama i neistinama kojima se Republika Hrvatska vrlo tendenciozno pokušava prikazati kao država sa značajnim demokratskim deficitima, pa čak i sklona totalitarističkim tendencijama i urušavanjem demokratskog poretka. Ovdje navodimo dezinformacije po redoslijedu njihovog pojavljivanja u objavljenom tekstu uz argumentirane osvrte zbog čega je u tim slučajevima riječ upravo o dezinformacijama. 

Vrlo malo je do sada urađeno na promidžbi preferiranog glasa 

        Ovo je netočna tvrdnja. Kada je uvedena mogućnost davanja preferencijalnog glasa, velik je broj političara koji su se nalazili na tzv. „neprolaznim“ ili nesigurnim mjestima na izbornim listana, zapravo poticao vlastite birače vodeći personaliziranu kampanju da na temelju upravo preferencijalnih glasova budu izabrani za saborske zastupnike/zastupnice. I na ovim je izborima, kao i na prošlim, znatan dio zastupnika izabran upravo na takav način. Prema tome, ova tvrdnja ne stoji i u ozbiljnom je raskoraku s istinom. Osim toga, rečenica je vrlo općenita, ne piše tko je, kada i što još trebao napraviti na promidžbi preferiranoga glasa, što upućuje na metodu utjecaja općom sugestijom. 

        Cijeli odlomak tendenciozno je napisan kako bi se, pogotovo inozemnim korisnicima, pokušalo dokazati da je hrvatska politička scena raslojena te da na njoj vlada stanje političkog kaosa. Naime, prihvaćajući navedene podatke, čitatelj, ako ne zna da se radi o 192 liste koje se ne nalaze istovremeno u svim izbornim jedinicama nego da je to zbroj svih lista u svih 12 izbornih jedinica, može pomisliti da se u svakoj od 12 izbornih jedinica nalaze po 192 kandidacijske liste. Takav podatak smjera upućivanju na kaos u političkom životu nekog društva i države. Prava je istina ipak nešto drugačija.   

        MOST se nije povukao iz vladajuće koalicije. Ministri u Vladi, članovi MOST-a glasovali su protiv prijedloga predsjednika Vlade RH koji je odmah dao nalog za njihovom smjenom, nakon čega je došlo do promjene parlamentarne većine u Saboru. U demokratskim društvima potpuno je legalno i legitimno da pojedini članovi vlade glasuju protiv prijedloga vlade. Isto je tako legitimno da se takav njihov potez sankcionira od strane predsjednika vlade te da se potom krene u stvaranje nove parlamentarne većine. 

        Upravo je HDZ često na meti brojnih napada s krajnje desne političke scene kako previše podilazi, različitim lijevim, liberalnim i krajnje lijevim političkim idejama u Hrvatskoj. Istovremeno s te strane političkog spektra dolaze kritike na račun  HDZ-a i Plenkovića da ne štite antifašizam (misleći prvenstveno na titoizam i komunizam) te da državu vode u krajnje desni politički spektar. S obzirom da se HDZ napada s tih krajnjih pozicija, logično je zaključiti da je HDZ u biti pozicioniran na političkom centru. Optužba da je HDZ neofašistička i antisemitska stranka potpuno je netočna i usmjerena je na međunarodnu publiku koja slabo poznaje političke i društvene procese u Hrvatskoj. To se posebno odnosi na drugu rečenicu za koju svak tko iole sustavnije prati političke procese u Hrvatskoj zna da nije točna jer. U Hrvatskoj među gotovo svim političkim strankama nema stava koji doista smjera rehabilitaciji ustaštva i NDH, nema negiranja Holokausta, a Istambulsku deklaraciju upravo je donio prošli saziv Sabora RH s HDZ-ovom većinom. Ujedno ne shvaćaju stvarnost totalitarne i nedemokratske politike titoizma u komunističkoj Jugoslaviji. 

        Ovo je poglavlje kontradiktorno po svom sadržaju. S jedne se strane optužuje Hrvatska da je Ustavom dala pravo Hrvatima u BiH da glasuju u izborima za Hrvatski sabor, a s druge strane da im „onemogućava demokratsko pravo“ glasovanja zbog smanjenog broja biračkih mjesta u BiH. Ovaj kratki odlomak je nekonzistentan i tendenciozan jer polovične informacije predstavlja kao činjenice. 

         Bilo bi poželjno da autori ove analize iznesu koliko je puta u ovoj izbornoj kampanji, i od koga, spominjana Bosna i Hercegovina te mogućnost/potreba uspostave „Trećeg entiteta“. Ne ulazeći ovdje u analizu (ne)opravdanosti takvog zahtjeva, njegovo isticanje u ovoj analizi otvara prostor za precizniju identifikaciju stvarnih namjera autora ovog, po svemu sudeći, dokumenta kojem je jedina namjera dezinformiranje. Ostatak paragrafa ponovno su floskule, rečenice bez smislenog sadržaja, koje se ovako oblikovane koriste u manipulaciji informacijama i stvaranju te nametanju lažnih događaja. Ponovno se javljaju neodređeni sugestivni oblici što je odlika jeftine manipulacije, a ne ozbiljne analize. Običaj je da se takvu jeftinu manipulaciju pokuša konkretizirati direktnim pitanjima. Stoga njenim autorima postavljamo jednostavna pitanja na koja bi trebali ponuditi smislene odgovore: Što je to „srpsko pitanje u Hrvatskoj“? Na koji način je izvedeno? Koja je uzročno-posljedična veza koja se sugerira u vezi s ukidanjem HRHB i „srpskog pitanja u Hrvatskoj“? Zašto se HRHB naziva „takozvanom“? Koji je i kakav je to „širi dogovor“ prihvatio Tuđman? Kako je točno riješeno „the Croat issue in BiH- with respect to a third entity- at the cost of BiH Croats“?

        Kako se može ukinuti nešto što ne postoji? Što znači „regija“? Istina je da su pojedinci koristili eufemizam „regija“ za prostor koji obuhvaća države, bilo pojedinačno bilo grupno, nastale nasilnim raspadom SFRJ. Treba reći da je u javni izričaj međunarodne zajednice javno uveden pojam „šest zemalja Zapadnog Balkana“, odnosno „WB6“ kako bi se točnije i preciznije odredilo to geopolitičko područje, a u njega Hrvatska ne spada. Hrvatska je srednjeeuropska i mediteranska zemlja koja graniči s područjem „Zapadnog Balkana“, kolokvijalno zvanog „regija“. 

        Hrvatska nastoji razvijati dobre i pozitivne odnose sa svim svojim susjedima, ali i drugim državama koje to žele. Crna Gora je uz to i članica NATO saveza koja se suočava s brojnim napadima na svoj suverenitet i demokratski sustav poticanjem izvaninstitucionalnog djelovanja i uličnog nasilja upravo od strane prosrpskih i proruskih krugova. Tako da suradnja sa Crnom Gorom nije u funkciji borbe protiv Srbije, nego za očuvanjem demokracije u Crnoj Gori. Isto tako Hrvatska pokušava imati konstruktivne odnose sa Srbijom. Međutim, da bi suradnja bila uspješna i učinkovita, sve strane trebaju biti iskreno zainteresirane za njeno provođenje. 

        I ovo je neistina koja dolazi iz radikalnih srpskih i ruskih krugova i dio je hibridnih prijetnji kojima je izložena Crna Gora. Naime, povratak u stvarnost ugasle Crnogorske pravoslavne crkve želja je brojnih Crnogoraca koji ne žele biti dio Srpske pravoslavne crkve koja prednjači u negiranju postojanja crnogorskog naroda. Borba protiv ponovne institucionalizacije Crnogorske pravoslavne crkve (vjerski element uvijek je jedan od bitnih identitetskih obilježja nekog naroda i zajednice posebno ako mu pripada velika većina stanovništva) pokušava se provesti nasilnim i nedemokratskim metodama s ciljem rušenja demokratski izabrane vlasti u Crnoj Gori. Iako je teško vjerovati da će doći do povratka autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, koja neće biti podložna Vatikanu, kako autori netočno navode, prijetnje po demokraciju koje dolaze iz redova Srpske pravoslavne crkve stvarne su i opasne. 

        Optužba da bi Hrvatska službena politika htjela osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu po uzoru na režim Ante Pavelića iz 2. svjetskog rata je potpuno izmišljena, netočna i tendenciozna u kontekstu drugih optužbi kojima se ponovo insinuira da je moderna Hrvatska samo nastavak NDH. 

        Činjenično netočan navod. Presudom protiv „Jadranka Prlića i drugih“, nije utvrđena ni agresija Hrvatske na BiH niti UZP. Ni u drugim presudama ICTY suda takvo nešto nije navedeno. Štoviše, MKSJ nije imao mandat ni suditi državama niti suditi za bilo čiju agresiju. I ovdje se radi o podvali koja u potpunosti odgovara brojnim podvalama i netočnim tumačenjima pojedinih odluka MKSJ u skladu s velikobošnjačkom (muslimanskom) politikom majorizacije i vjerske radikalizacije BiH. Autori teksta očito odriču pravo na slobodno razmišljanje i izražavanje pojedincima, grupama, zajednici, narodu, državi. Takav stav autora nas i ne iznenađuje jer se po brojnim drugim dijelovima ovog dezinformacijskog dokumenta provlači nostalgija za komunističkom Titovom Jugoslavijom koja je represijom branila pravo na slobodu misli i izražavanja. 

        Još jedan činjenično netočan navod. Zakon koji autori spominju ne ide protiv suradnje u progonu osoba optuženih za činjenje ratnih zločina nego odriče pravo, koje je Srbija sama sebi prisvojila - univerzalne jurisdikcije za progon osoba osumnjičenih za počinjenje ratnih zločina bilo gdje. Tim je manevrom Srbija pokušala izbjeći mogućnost da hrvatsko pravosuđe sudi Srbima optuženim za brojne ratne zločine počinjene na teritoriju Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata 1990-1995. Upravo tu samo-preuzetu univerzalnu jurisdikciju Srbije autori podržavaju te potiču njenu primjenu stavljajući je u potpuno netočan kontekst kojim ističu neke od stvarnih namjera u pisanju i objavi ovog teksta: 

         „Također, Hrvatsku i Đukanovića povezuje Udruženi zločinački pothvat (UZP), jer je poslije podizanja optužnice protiv Hashima Thacija, predsjednika Kosova, Đukanović ostao jedini najviše pozicionirani čelnik neposredno uključen u ratne zločine, koji nije sudski procesuiran. S obzirom, da u pojedinim državama, koje u svom pozitivnom zakonodavstvu imaju ugrađeno načelo univerzalne nadležnosti za počinjene ratne zločine i zločin genocida, otvara se mogućnost za uhićenje Đukanovića, jer već postoje otvoreni predmeti „Milo Đukanović“ u inozemstvu…“ 

        Ovo je još jedna od dobro poznatih velikobošnjačkih teza koje ne žele prihvatiti činjenicu da su i oni suodgovorni za agresiju na Hrvatsku jer je velik broj napada na Hrvatsku bio pokrenut s područja BiH. U napadima na Hrvatsku sudjelovao je i velik broj državljana BiH. Član predsjedništva BiH Alija Izetbegović, koji se često lažno predstavljao kao „predsjednik BiH“ više je puta odbio potpisati sporazume o vojnoj suradnji s Hrvatskom kako bi se zajednički oduprli istom agresoru. Da je istina ovo što autori pišu, ne bi bilo agresije na Sloveniju i Hrvatsku, te potom i rat u BiH nego bi se SFRJ raspala dogovornim načinom kako je to bilo u slučaju ČSSR-a. Međutim, Alija Izetbegović i Kiro Gligorov iz Makedonije podržavali su opstanak SFRJ te na takav način, posredno, davali opravdanje JNA za agresiju na Sloveniju i Hrvatsku. Nadalje, povijesna je činjenica da su građani Republike Hrvatske i na referendumu o neovisnosti kao i na demokratskim izborima, odabrali upravo HDZ-ovu političku platformu iz koje je proizašlo osamostaljivanje Hrvatske i pobjeda u nametnutom ratu. Naravno da su u tome sudjelovali i drugi politički akteri u Hrvatskoj, ali vodeću ulogu u tome imao je HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. 

        Zlonamjerna insinuacija. HDZ se nije kriminalizirao pa se nema od čega dekriminalizirati. Franjo Tuđman je osnivač HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik koji je bio na čelu procesa osamostaljivanja i koji je vodio državu i narod u pobjedu u nametnutom ratu. Sasvim je normalno da takav čovjek unutar, ali i izvan HDZ-a, predstavlja ideal odnosno uzor u ostvarivanju visokih standarda. Broj glasova koje HDZ redovno dobije na izborima pokazuje što narod misli o HDZ-u, a ankete pokazuju što misli o Franji Tuđmanu. Ostatak ovog navoda jasno govori da autori namjerno optužuju HDZ i Franju Tuđmana, ali i Hrvatsku jer imaju problema s hrvatskim i Tuđmanovim uspjesima i vlastitim neuspjesima. Problem predrasuda i ovih dezinformacija pokazuje da autori ili ne razumiju ili ne žele razumjeti procese u Hrvatskoj već se slijepo drže velikobošnjačkih i velikosrpskih politikantskih i dezinformacijskih teza o genocidnosti i ustašoidnosti Hrvata kao naroda i Hrvatske kao države. 

        Iz ove teze proizlazi da Hrvatska propušta ilegalne migrante koji iz Slovenije ili Mađarske idu prema Bosni i Hercegovini. Problem je potpuno drugačiji. Hrvatska se ponaša kao odgovorna članica EU i ne dozvoljava ilegalne migracije preko svog teritorija na putu prema drugim zemljama EU. Hrvatska dijeli svoja iskustva i znanja u skladu sa zajedničkim nastojanjima za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, terorizma i s njima povezanih ilegalnih migracija sa svima koji to iskreno žele. 

        Hrvatska nije rado odstupila iz Arbitražnog sporazuma. Hrvatska je bila primorana, jednoglasnom odlukom svih zastupnika u Hrvatskom saboru, izaći iz tog procesa koji je nepovratno kompromitiran ilegalnim i zabranjenim djelovanjima, prema sucima tog međunarodnog sudišta od strane službenih predstavnika slovenske vlade. Treba napomenuti da su ta djelovanja evidentirana, dokazana, javno objavljena te da ih Slovenija nije negirala.  Preostali dio navoda je netočan i u funkciji je optuživanja Hrvatske kao nepouzdanog, remetilačkog i nevjerodostojnog partnera u međunarodnoj zajednici. 

        S obzirom da su izabrani predstavnici manjina (uključujući i tri predstavnike srpske manjine) pristali biti dio vladajuće koalicije, oni su se ponašali kao dio vladajuće koalicije. Pitanje je koja je to njihova „ustavna uloga“ na koju autori ovog teksta misle ako ne ona koju su obnašali kako bi aktivno, iz pozicije vlasti, radili na promicanju i zaštiti prava nacionalnih manjina. Izričaj ove tvrdnje pokazuju da se među autorima teksta nalaze bošnjački elementi koji protežiraju velikobošnjačku politiku jer su nezadovoljni činjenicom da u Sabor s manjinske liste u kojoj se nalaze Bošnjaci nije ušao nitko od njihovih kandidata nego je izabrana predstavnica albanske manjine. Usput treba naglasiti da je Hrvatske jedina zemlja članica EU koja daje čak 8 saborskih zastupničkih mjesta (od 151) manjinama koje žive u Hrvatskoj. 

        I nakon nekoliko uzastopnih čitanja ove rečenice, kao i onih napisanih prije i poslije nje, nikako nije jasno što su autori s njom htjeli reći. Je li možda njihova tvrdnja ta da se izbori u HDZ-u nisu smjeli održati zbog širenja COVID-a 19 u Italiji? Ova rečenica samo pokazuje namjeru autora da Hrvatsku, i HDZ, pokušavaju ocrniti na sve moguće načine ne birajući ni riječi, ni sredstva ni izraze. Čak i dovodeći u relaciju međusobno teško spojive događaje u kontekstu istovremenosti vremena i prostora. Hrvatsko predsjedanje EU u prvoj polovici 2020. bi trebalo biti tema znanstvenih radova s obzirom na činjenicu da se cijeli svijet, a ne samo EU, suočio s pandemijom koja ima ozbiljne negativne posljedice po sve dijelove društva i države kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu. Pandemija je dovela do ozbiljnih izazova u funkcioniranju EU. Istovremeno je Zagreb pogodio razoran potres dana 22. ožujka, što je bitno otežalo unutarnje komuniciranje koje se moralo iz neposrednog prebaciti u on-line komuniciranje.  

        Izborni rezultati bitno su drugačiji od prognoze ovih analitičara. HDZ je gotovo bio u stanju samostalno formirati vlast.  Ključnu podršku u formiranju vladajuće koalicije opet su mu dali predstavnici nacionalnih manjina, svih osam.

Njemačka uplaćuje najviše novca u proračun EU, dok ovisno od načina računanja najviše novca dobivaju Hrvatska i Poljska. Njemačka u proračun EU uplaćuje preko 20 milijardi eura više nego što je iz nje dobiva, Francuska preko 10 milijardi eura. Ukupno deset zemalja, članica EU, više uplaćuje u zajednički proračun EU nego što iz njega povlači sredstava, dok 17 država više dobiva nego što uplaćuje. Uplate pojedinih država članica u proračun EU temelje na broju stanovnika i snazi njenog gospodarstva. Ukoliko se izvrši uvid koliki udjel svojega ukupnog bruto nacionalnog dohotka (BND) pojedine zemlje uplaćuju, Njemačka je na uvjerljivom prvom mjestu s 0,58% BND-a. Prema tom kriteriju najveći neto dobitnik je Hrvatska, koja od EU-a dobiva čak 3,08% novca od ukupne visine svojega BND-a što godišnje iznosi preko pet milijardi eura i slikovit je pokazatelj, da Hrvatska još uvijek u značajnoj mjeri živi na račun novca EU i njenih poreznih obveznika.

        U ovom se navodu krije nekoliko neistina. Prije svega, valja naglasiti da sami autori navođenjem podatka kako Hrvatska od EU dobiva 3,08% novca od ukupne visine svojega bruto nacionalnog dohotka (BND) ukazuju na netočnost sporne tvrdnje da Hrvatska još uvijek u značajnoj mjeri živi na račun novca EU i njenih poreznih obveznika. Naime, kada bi ta tvrdnja bila točna, logički gledano, ispada da bi 96,92% BND Hrvatske, koji nemaju veze s proračunom EU, bilo beznačajno, a 3,08% predstavlja „značajnu mjeru“. U prilog činjenici da se radi ne samo o netočnom zaključku, već o svjesnoj i namjernoj manipulaciji stavljanjem podataka u krvi kontekst, govori i to da je podatak o „3,08% novca“ popraćen riječju „čak“, što je neprimjereno i neozbiljno. 

        Na manipuliranje stavljanjem podataka u krivi kontekst, ukazuje i činjenica da se pozitivan pomak u apsorpcijskim kapacitetima Hrvatske u povlačenju (korištenju) sredstava iz EU proračuna nastoji staviti u negativan kontekst, prikazujući izrazito problematičnom činjenicu da je Hrvatska postala neto primatelj (povlači više sredstava iz EU proračuna nego što uplaćuje – preciznije, nego što je njezin nacionalni doprinos). Pri tome valja naglasiti da se u hrvatskom političkom životu, još od ulaska u EU (pa čak i do nedavno), periodički pojavljuju kritike o slabom apsorpcijskom kapacitetu Hrvatske za povlačenje sredstava iz EU proračuna te da Hrvatska ne uspijeva financijski u potpunosti iskoristiti članstvo u EU. Autori iznose konkretne podatke (novčane iznose u milijunima eura, postotke BND) i tvrdnje (prema kriteriju koliki udjel svojega ukupnog BND pojedine zemlje uplaćuju, najveći neto dobitnik je Hrvatska) bez navođenja primarnog izvora podataka, a niti na koju se godinu podaci odnose, što je metodološki neadekvatno i pogrešno, a čini podatke netransparentnima i vrlo teško ili nemoguće provjerljivima. 

         S obzirom na činjenicu da se u tekstu govori o tome da Hrvatska „još uvijek“ u značajnoj mjeri živi na račun novca EU i njenih poreznih obveznika, za pretpostaviti je i bilo bi metodološki korektno i ispravno da su uzeti zadnji dostupni podaci za 2023. godinu. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), BND Hrvatske za 2023. godinu iznosio je 77.46 milijardi EUR. Autori teksta navode kako Hrvatska od EU-a dobiva „čak 3,08% novca“ od ukupne visine svojega BND-a što godišnje iznosi preko pet milijardi eura. Od ukupnog BND Hrvatske za 2023. godinu od 77.46 milijuna EUR, 3,08% u apsolutnom iznosu predstavlja 2.39 milijardi EUR, što nije niti blizu pet milijardi eura, a pogotovo nije preko pet milijardi eura. Ukoliko pak autori nisu koristili podatke za 2023. godinu, BND Hrvatske za 2022.godinu prema istom izvoru iznosio je 67.02 milijarde EUR, od čega bi 3,08% u apsolutnom iznosu predstavljalo 2.06 milijardi EUR, što je još manje nego za 2023. godinu. Dakle, očito se radi o korištenju netočnih podataka kako bi se poduprle iznesene netočne tvrdnje i omogućila manipulacija njihovim stavljanjem u krivi kontekst.

         Širenje ovakvih netočnih tvrdnji i neistinito manipuliranje njihovim kontekstom može imati ozbiljne posljedice u smislu podrivanja povjerenja u državne institucije kako na nacionalnoj tako i na razini EU te vezano uz to predstavljati manipuliranje i utjecaj na javno mišljenje i političke stavove pojedinaca i skupina unutar pojedinih populacija (primjerice glasača na izborima). 

        Uvidom u službeno objavljene podatke od strane Europske komisije o rashodima i prihodima EU-a za razdoblje 2021. – 2027. (što je tekuće razdoblje i period nakon 2019. godine), jednostavno je i lako dostupno odabirom svake pojedine zemlje članice i godine u padajućem izborniku dobiti detaljne podatke (tablični i grafički prikaz) o uplatama i rashodima (vrsti uplata i vrsti rashoda po proračunskim kategorijama) po pojedinoj zemlji članici i godini (trenutno dostupno 2021. do 2023. godine, što je logično budući je 2024. godina tek završila, a ne radi se o planovima nego o izvršenju proračuna). Već samom tom činjenicom, ukazuje se da je tvrdnja o netransparentnosti i sustavnom prikrivanju trošenja novca poreznih obveznika EU netočna. 

        Za tvrdnju da je Europska komisija 2019. godine prestala objavljivati statistiku o primateljima novca i platišama, a pogotovo da bi tome uzrok bio jer je to dovodilo do „redovitih diskusija i brojke do kojih se došlo istraživanjima se uglavnom razlikuju od službenih izvješća EU“, nigdje nije navedeno na kojim primarnim izvorima podataka se te tvrdnje temelje, što je metodološki neispravno i nekorektno, u biti i netransparentno, jer ih čini teško ili nemoguće provjerljivim. Pri tome se popis izvora na koje se autori pozivaju sastoji samo od analiza koje su napisali za različite prigode i o različitim temama, što je vrlo problematično (zapravo i metodološki neprihvatljivo) s aspekta transparentnosti i provjerljivosti. 

        Ukoliko se tvrdnjom da je Europska komisija 2019. godine prestala objavljivati statistiku o primateljima novca i platišama misli na podatke o razlikama u količini uplaćenog i primljenog (utrošenog) novca iz proračuna EU po pojedinoj zemlji članici, odnosno o zemljama koje su neto uplatitelji i neto primatelji, valja napomenuti da se ne radi o primarnim već o izvedenim podacima. Navedeni podaci se izvode jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja podataka o utrošenim (povučenim, apsorbiranim) sredstvima iz proračuna EU od podataka o uplati pojedine zemlje članice u proračun EU (pri čemu se uzima podatak o Nacionalnim doprinosima, ali ne i podatak o Tradicionalnim vlastitim sredstvima, koja čini 75% carina koje svaka pojedina zemlja naplati na vanjskim granicama, jer to nisu Nacionalni doprinosi nego prolazne stavke – sredstva koja države članice ubiru za korist proračuna EU i u njega ih automatizmom prosljeđuju). Svi potrebni podaci su dostupni na prethodno navedenom službenom izvoru, objavljeni od strane Europske komisije. Dakle, nije točno da se radi o netransparentnosti, a pogotovo nije točno da se radi o sustavnom prikrivanju trošenja novca poreznih obveznika EU.

        Iako nigdje nije naveden primarni izvor podataka na kojima bi se temeljila tvrdnja da se brojke do kojih se došlo istraživanjima uglavnom razlikuju od službenih izvješća EU (što je, samo po sebi, logički kontradiktorno, jer se prethodno naglašava da je od 2019. godine Europska komisija prestala objavljivati statistiku pa je nejasno koja bi to onda službena izvješća EU bila), što tu tvrdnju čini netransparentnom i teško ili nemoguće provjerljivom, teoretski je moguće da uz korištenje točnih polaznih podataka dođe do razlika (zbog pogrešaka u metodološkom pristupu) u analizi podataka, što bi za posljedicu imalo razlike u podacima dobivenim nekim istraživanjima (ne znamo na koja autori misle) od nekih službenih izvješća EU (također ne znamo na koja točno autori misle). Primjerice, ako se u podatke o uplati pojedine zemlje članice u proračun EU ubroje i sredstva iz kategorije Tradicionalna vlastitim sredstvima, tada može doći do razlika u izračunu neto pozicije (primatelja/uplatitelja) za pojedinu zemlju. Međutim, te razlike niti teoretski nemaju veze s navodnom netransparentnošću i sustavnim prikrivanjem trošenja novca poreznih obveznika EU, već s kvalitetom metodološkog pristupa onoga tko provodi takva istraživanja.

         

          Prema mišljenju analitičara IFIMES-a; 

          Ove tvrdnje ne mogu izdržati objektivnu argumentiranu provjeru te se pokazuju kao netočne. Najprije, nije točna tvrdnja da vanjska politika RH prema državama Jugoistočne Europe i/ili Zapadnog Balkana, odnosno preciznije državama nastalim raspadom socijalističke Jugoslavije ne izlazi izvan okvira zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Ne navodi se o kojim je analitičarima riječ koji procjenjuju takve trendove u hrvatskoj vanjskoj politici i koji su njihovi argumenti za takvu kvalifikaciju. Osim toga, ne imenuju se radikalne desničarske stranke ili grupacije koje navodno odobravaju udaljavanje RH od zajedničkih strateških vanjskopolitičkih ciljeva EU. 

         U cilju preciznijeg i potpunijeg razumijevanja Hrvatske pozicije važno je istaknuti da je prije ostvarenja svojeg ključnog strateškog cilja – pristupanja Europskoj uniji RH prolazila dugotrajan i složeni proces tranzicije koji je trajao 23 godine. Taj proces bio je obilježen nizom izazovnih unutarnjih i vanjskopolitičkih, kao i gospodarskih te društvenih događaja koji su se međusobno isprepletali i usmjeravali razvoj države, ali nikako prema nekom modelu neutralne male države koja balansira između više centara moći. Nema niti jednog strateškog dokumenta Republike Hrvatske u kojem bi se dalo naslutiti da Republika Hrvatska izlazi iz okvira zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.

         Pristupni pregovori između Republike Hrvatske i Europske unije otvoreni su 3. listopada 2005. godine, a formalno su okončani 30. lipnja 2011. godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je 9. prosinca 2011. godine. U razdoblju pregovora, između 2005. i 2011. godine na unutarnjem planu dogodio se niz promjena. Hrvatska je ispunila brojne uvjete i zakonska usklađivanja budući da je to bio najvažniji vanjskopolitički cilj oko kojega je postignut konsenzus svih političkih aktera. 

         Jedna od prednosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji pokazuje se kao veća mogućnost ostvarivanja značajnije međunarodne uloge nego što bi to bilo moguće kroz političke forume koji se temelje isključivo na veličini, vojnoj snazi ili gospodarskoj moći. Članstvo u Europskoj uniji osnažuje i politički i ekonomski utjecaj Hrvatske te joj omogućuje da, iako mala po površini i broju stanovnika, bude čimbenik koji doprinosi međunarodnoj zajednici kroz institucionalni okvir Europske unije. Ne postoji niti jedan relevantni primjer na temelju kojega se može zaključiti da bi RH svoju vanjsku politiku kreirala izvan zajedničke politike Unije, naravno uvažavajući i predstavljajući specifičnosti svojih nacionalnih interesa, no nipošto na način da bi je to dovelo u sferu političkog i gospodarskog hazarderstva.

          Ukoliko se argumentacija želi potražiti u određenim propitivanjima vrijednosti na kojima počiva Unija, treba istaknuti kako je riječ o različitim promišljanjima, u određenim se intelektualnim krugovima ponekad mogu prepoznati stavovi koji se prepoznaju kao svojevrsni euroskepticizam. Međutim, takva stajališta temelje se na razmišljanjima kako velike državne integracije slabe demokratski poredak koji je ostvariv jedino u okviru nacionalne države, dok su sve ostalo takozvane kozmopolitske iluzije. S obzirom na razne teorijske rasprave koje valja razumjeti isključivo kao sastavni dio stabilnog demokratskog poretka, a koje se u određenim slučajevima mogu odraziti i na zauzimanje stavova i političkih aktera, još uvijek je potpuno pogrešno iz toga izvoditi zaključak da je RH izašla izvan okvira zajedničke i sigurnosne politike EU te da počinje pogodovati Moskvi (uz njeno navodno izdašno financiranje Hrvatske) uz podršku „radikalnih desničarskih krugova“. Dakle, treba decidirano kazati kako je deklarativni stav Hrvatske oko proširenja EU-a na sve zemlje Zapadnog Balkana proces koji je u njenom nacionalnom interesu. O tome postoji konsenzus među svim relevantnim političkim strankama u zemlji. Budući da je Zapadni Balkan i područje i izvor političkih i društvenih nestabilnosti, time je i primarni fokus zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a.  Hrvatska, kao najmlađa članica Unije, s njome je geografski, gospodarski, povijesno i kulturno duboko povezana i treba nedvosmisleno podupirati proširenje EU-a na sve zemlje ZB-a jer je to u njenom strateškom interesu, međutim nikako bezuvjetno. To je posebno važno naglasiti u kontekstu ilegalnih migracija koje idu preko teritorija Srbije i Bosne i Hercegovine gdje velik broj migranata koji ilegalno nastoji ući u RH kako bi se uputili dalje prema drugim zemljama EU. Imigranti legalno dolaze u BiH i Srbiju jer obje države ne poštuju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU u odnosu na postojeći vizni režim EU. 

        Tvrdnja da su oba predsjednička kandidata, Zoran Milanović, aktualni predsjednik i kandidat SDP-a te Dragan Primorac formalno neovisni kandidat kojega podupire HDZ s koalicijskim partnerima, stoje na pozicijama uspostavljanja trećeg (hrvatskog) entiteta te da Federaciju BiH tretiraju kao hrvatsku provinciju nije točna. Aktualni predsjednički kandidati nikada se tijekom predizborne kampanje, a niti tijekom političkog djelovanja u prošlosti nisu službeno zalagali za formiranje takozvanog trećeg entiteta u BiH. Treći entitet kao nastavak federalizacije BiH na temelju vrijednosti liberalne demokracije kao potencijalno dobrog rješenja statusa Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH, bila je svojevrsna nadopuna netočne teze o hrvatskom razbijanju BiH kao cjelovite države. Prema zlonamjernim tvrdnjama „treći entitet“ trebao biti monoetnička cjelina i uvod u izlazak iz sastava BiH čemu se protivio čitav demokratski svijet. 

        Ovdje valja istaknuti, a što potkrepljuju i svi službeni dokumenti, kako RH kao potpisnica Washingtonskog i Daytonskih sporazuma, nikada nije politički djelovala u smjeru razgradnje BiH kao političke zajednice, već je uvijek isticala kako Hrvati, u postdejtonskoj BiH, zbog niza političkih razloga gube ravnopravan status i ne mogu odlučivati o svojim strateškim nacionalnim interesima. Dijelovi legitimnih rasprava  u medijskom, akademskom i političkom prostoru nerijetko su pogrešno, često i zlonamjerno kontekstualizirani kao pokušaji „hrvatskog odvajanja i pripojenja matici“. 

         Dakle, točna je tvrdnja da RH uvijek izražavala političku volja za konstruktivnom raspravom o položaju hrvatskog naroda u BiH kao složenoj, ali na žalost i duboko podijeljenoj političkoj zajednici, gdje je uvijek i na prvom mjestu bilo pitanje kako uskladiti Izborni zakon s izvornim odrednicama Daytonskih mirovnih sporazuma te potrebom Hrvata da svojim glasovima biraju svoje istinske i stvarne političke predstavnike u državnim institucijama i na svim razinama upravljanja. Sve ostale interpretacije i tvrdnje naprosto su netočne.          

          

        Posljednja u nizu njihovih „analiza“ objavljena je 21.7.2022. na temu namjeravanih promjena izbornog zakona BiH i njihovo usklađivanje s presudama međunarodnih i sudova BiH. Ova „analiza“ IFIMES-a, kao i druge kojima su oni navodni autori, počinje s napomenom da se iz „opsežne analize“ izdvajaju samo „najvažniji i najzanimljiviji dijelovi“. Nisu pronađeni cjeloviti sadržaji, kao što ni sažetak nije potpisan. To je razumljivo jer bi ozbiljni znanstvenici zasigurno izbjegli staviti potpis uz ovako površan tekst koji usto obiluje  dezinformacijama. U daljnjem dijelu teksta analiziramo posebno nevjerodostojne dijelove IFIMES-ove „analize“; 

          

           

       Nije istina da je BiH prepuštena EU te da administracija SAD ništa ne pokušava napraviti kako bi riješila brojne i duboke probleme koji opterećuju budućnost BiH a izravno su povezani sa zloporabom izbornog procesa od strane bošnjačkih stranaka koje provode majorizacijsku politiku zanemarujući konstitutivni status ostalih naroda. Sjetimo se samo brojnih aktivnosti i rješenja koja je Gabriel Escobar pokušavao dogovoriti u BiH, ali je uvijek naišao na zid nerazumijevanja, ignoriranja i odbijanja većine bošnjačkih političara. On je i dan danas aktivan u pronalaženju rješenja tih ozbiljnih problema. S druge strane rječnik kojim se u ovoj analizi optužuje EU, čak i za Rusku agresiju na Ukrajinu, izlazi iz okvira realnog i objektivnog sagledavanja procesa. Autori potpuno ignoriraju napore EU, koji su u skladu s temeljnim vrijednostima na kojima počiva EU. Stoga se već u prvoj rečenici ove „analize“ treba postaviti pitanje: jesu li autori osobe koje uistinu žele da BiH postane dio EU ili im je izjava da žele da BiH postane dio EU tek eufemizam za stvaranje teokratskog društva, bošnjačke nacionalne države? S druge strane, potrebno je povući neke paralele sa sudjelovanjem SAD u zaustavljanju rata u Hrvatskoj i BiH. I tadašnje djelovanje SAD prema (u ovom slučaju) Bošnjacima temeljilo se na želji administracije SAD da pokažu islamskom svijetu da politika SAD nije protuislamska jer, bez obzira što Izetbegović i Bošnjaci naprave, SAD će ih zaštiti.  

Čak su i tadašnji predstavnici međunarodne zajednice koji su pregovarali s Izetbegovićem znali za njegovu sklonost ka prevrtljivosti i mijenjanju mišljenja6. Autori pogrešno razumiju temeljni sustav načela, vrijednosti i uvjerenja na kojima počiva EU: sukobe treba de-eskalirati i rješavati uporabom i snagom argumenata u diplomatskim procesima koji nikad nisu dovoljno dugi dokle god priječe eskaliranje krize i prerastanje u nemire, ulično nasilje, sukobe i ratove. Ako to autori, koji navodno žive u EU ne shvaćaju, ili pak ne žele shvatiti, ako se u svom radu drže načela da je argument snage važniji od snage argumenta, onda takvim „stručnjacima“, „političarima“ nije mjesto u zajednici različitih naroda koji svoje razlike rješavaju razgovorima, a ne prevarama i nasiljem.

 

         

          Odlomak koji obiluje iskrivljenim tvrdnjama, budući da je istina potpuno drugačija. Daytonski mirovni sporazumi, do kojih se došlo zahvaljujući snažnom angažiranju Hrvatske i njenih oružanih, obavještajnih i diplomatskih efektiva u pobjedi na oružanima snagama Srba, na diplomatskom, informacijskom, te kad je to bilo nužno i na bojnom polju, naravno uz pomoć saveznika, Bošnjaci bi bili svedeni na manje od ¼ teritorija BiH. Takvu su im sudbinu namijenili Srbi u BiH koje je vodila stranka SDS, čiji je predsjednik i vođa bio Radovan Karadžić. Armija BiH nije mogla izvesti niti jednu oslobodilačku operaciju. Upravo u tome leži sva apsurdnost ovih optužbi na račun međunarodne zajednice posebno na račun EU. Već nekoliko godina jasno je vidljiva snažna suradnja velikobošnjačke stranke SDA sa srpskom strankom SDS, upravo onom strankom koja je predvodila agresiju na BiH i čiju je politiku porazila Hrvatska.  I danas velikobošnjački SDA i velikosrpski SDS pokušavaju s vlasti svrgnuti SNSD Milorada Dodika (koji uopće nije sudjelovao u srpskoj agresiji na BiH, ali koji autokratski upravlja tom strankom koja ima nacionalistički naboj). Savezi nastaju na realnim političkim odnosima i ne čudi povezivanje HDZ BiH i SNSD. Ono što je iz ovog vidljivo je da uistinu postoje radikalni politički krugovi u BiH koji na svaki način pokušavaju radikalizirati situaciju kako bi pokušali protjerati iz BiH sve one koji nisu Bošnjaci, koji ne pristaju na njihove ucjene i koji ne vide budućnost u sukobima i netrpeljivostima. 

I dalje je potreban snažan angažman međunarodne zajednice na de-radikalizaciji BH društva. S naglaskom na političare koji djeluju s pozicije velikobošnjačkog unitarizma i hegemonizma te koji svojim narativom samo radikaliziraju društvo te ionako složene međunacionalne odnose. Službeni podaci o stanovništvu BiH ne govore o „cementiranju“ nacionalnih odnosa u korist tzv. „građanskog“ društva niti „etničkog čišćenja“.  Čak i površni pogled na službene podatke govori da se radi o potpuno pogrešnoj tezi etničkog čišćenja, ali o trendu porasta broja Bošnjaka, i smanjivanja broja Srba i Hrvata u BiH. Ovaj popis ukazuje i na još jednu bitnu odrednicu BH društva: čak se 96,3% popisanog stanovništva izjašnjava pripadnicima jednog od tri konstitutivna naroda. A o konstitutivnosti naroda se u demokratskim državama Europe ne raspravlja niti se problematizira. Posebno ne na način kako to rade velikobošnjački unitaristi, prijetnjama i silom. 

Može se, i treba, razgovarati samo o modelima ispunjavanja te ustavne obveze,  a ne o njenom ukidanju. Problem ovakve velikobošnjačke unitarističke politike je taj da brojnost jednog naroda smatraju jedinim i isključivim mjerilom za određivanje razine utjecaja i upravljanja nekim društvom i državom. Moderne liberalne demokracije ne prihvaćaju isključivost kao temeljno a posebno ne kao konstruktivno načelo, već ga odbijaju kao izuzetno protu-demokratsku totalitarnu ideju koja ne vodi prema izgradnji prosperitetnih društava. I s kojom se ne može ići prema euro-atlantskim integracijama. Ovakav stav da „oni koji se ne slažu sa mnom su protiv mene i kao takvima im prava koja imaju moraju biti poništena“, 80-ih godina prošlog stoljeća doveli su do izrade poznatog Memoranduma SANU, te u pokušaju realizacije odredbi Memoranduma u politici Slobodana Miloševića te krvavoj agresiji Jugoslavije i Srbije na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. U današnje je vrijeme to je obilježje politike poznate kao „putinizam“. Naime, „putinizam“ negira pravo na postojanje ukrajinskog naroda, ukrajinske države i traži njihovo asimiliranje, zbog razloga koji su u biti dosta slični razlozima koje u javnom diskursu koriste velikobošnjački hegemonisti.

 

         

        Nije EU odgovorna za nisku razinu potpore srbijanske javnosti ulasku Srbije u EU nego srbijanska vlast koja „sjedi na nekoliko stolica“ i koja, isto kao i velikobošnjački unitaristi, javno govori da želi u EU dok s druge strane radi sve da do tog procesa ne dođe. Naime, sustav vrijednosti, načela i uvjerenja na kojima se temelji EU jednostavno ne žele primijeniti na Srbiju i BiH jer bi time vrlo brzo izgubili mogućnost daljnje zloupotrebe vlasti.  

Drugi dio izjave predstavlja izravnu prijetnju sigurnosti EU. Posebno kad dolazi od onih koji se jezikom prijetnji rado služe i koriste argument snage kao opravdanje za svoje stavove. Na spomenutoj platformi je Bakir Izetbegović izabran za predsjednika SDA. Žele li reći da će ponovo potaknuti islamistički radikalizam? Žele li poistovjetiti islamistički radikalizam i velikobošnjački unitarizam? Znamo koliko je Alija Izetbegović sa svojim najbližim suradnicima bio blizak s islamističkim radikalima i dokazanim teroristima dok su oni bili u sastavu Armije BiH. Ovo je samo dodatni dokaz koji govori o potrebi deradikalizacije velikobošnjačkih politika.

 

         

        Navedene presude, kao i brojne druge s tog suda, treba podrobno i u potpunosti pročitati kako bi se mogli donositi kvalitetni i točni zaključci. Izjava iz točke 4 je neistinita stoga što ICTY nikada nije sudio državama (nije imao mandat) a utvrdio je kako najviši hrvatski dužnosnici nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Na tom su sudu donošene svakakve odluke prema kojima se mogu donositi različiti zaključci u odnosu na sve sukobljene strane. Ostaje pak jasna povijesna činjenica: Hrvatska je snažno pomagala na svaki mogući način bh Bošnjake čak i kad su isti ugrožavali i napadali bh Hrvate, osiguravajući im opstojnost. To priznaju i SAD u službenim dokumentima. Selektivnost u uporabi argumenata je još jedan od pokazatelja ciljanih dezinformacijskih aktivnosti.

 

           

        U praksi demokratskih država je da se određena zakonska rješenja, kad se u praksi pokažu nekvalitetnima i štetnima, mijenjaju na bolje. Proces njihove promjene se smatra pozitivnim i korisnim za demokraciju posebno ako je u skladu s prihvaćenim, i već korištenim procedurama. U demokratskim državama se također smatra da je namjerno ignoriranje i neprovođenje pravomoćnih sudskih odluka ugrožavanje demokratskog poretka i uspostavljanje hegemonije i prema onima koji trebaju dobiti zadovoljštinu promjenama zakonodavnog okvira. U ovom slučaju, povratka na izvorišne osnove Ustava BiH iz Daytona koji su nasilno mijenjani upravo od strane bivših OHR. Utvrđene greške se moraju ispraviti. Posebno kad imaju temelj u pravomoćnim sudskim odlukama na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Njihovo neprihvaćanje i ignoriranje još je jedan dokaz koja pokazuje koliko je velikobošnjačkom unitarizmu stalo do pristupa EU kao i do BiH kao pravne i funkcionalne državne zajednice.

 

           

        Već je pokazano i dokazano: ako surađujete sa Karadžićevim SDS-om (i javno i tajno, kao i za vrijeme srpske agresije na BiH) ,  a koji su bili i ostali čvrsti oslonac ruske politike u BiH, onda optuživanje drugih bez konkretnih dokaza, samo govori o onima koji takve optužbe iznose dovodeći u pitanje stvarne znanstvene nakane. O sprezi Rusije i Turske, čak i na vrlo bliskoj razini samih predsjednika Putina i Erdogana ne treba posebno pisati. Poznato je da je Turska izbačena iz projekta razvoja borbenog zrakoplova F-35 upravo zbog svoje sklonosti Rusiji i kupnji ruskih sustava za protuzračnu zaštitu S-400 usprkos traženjima SAD i zemalja saveznica iz NATO-a da to ne radi. A sukobe u BiH spominju i potiču samo velikobošnjački unitaristi što je vidljivo po njihovim javnim istupima. Jedino oni prijete čak i ratnim djelovanjima, Kad su OHR-u prijetili iz SNSD onda se odmah tražila reakcija pravne države.  Danas, kad se istoj osobi prijeti od strane Bošnjaka, te su prijetnje dobrodošle.  

 

         

        Velikobošnjački unitaristi pokazuju da jednostavno nisu niti spremni niti žele biti dio EU. Način na koji komuniciraju, riječi koje koriste, pozivi na nasilje, te uporaba dezinformacijskih tehnika pokazuje njihovu nedoraslost svoj složenosti trenutka pred kojom se nalazi BiH. I to upravo zbog njihove isključivosti i želje za nasilnim nametanjem situacije da u BiH mogu postojati jedino bh Bošnjaci i koji će poduzeti sve aktivnosti, demokratske ali i one nedemokratske da nametnu svoju volju drugima. Optužbe da je Hrvatska „ruski trojanski konj“ u EU nemamo potrebe komentirati. Odnos Ukrajine prema Hrvatskoj može se opisati kao prijateljski i saveznički.  

 

         

        Politika Angele Merkel se u ovom trenutku ne može realno ocjenjivati jer je puno tendencioznih izjava, kao što su to ove, koje to priječe. Angela Merkel je vodila politiku snažne EU, koja počiva na suradnji i komunikaciji, na diplomatskoj i gospodarskoj suradnji s ciljem stvaranja jake i sposobne EU. Ni Hrvatska nije uvijek bila zadovoljna njenom politikom. Ali to ne znači da je ona bila takva kakvom je sad, u biti proruski interesni krugovi žele prikazati, pokušavajući unijeti dodatne podjele u EU u skladu sa svojim interesima. 

 

         

        Upravo suprotno, ovakvim se odlukama jamči pravo bh Hrvatima i bh Srbima da ih neće, kao što je to više puta i dokazano, preglasati bh Bošnjaci matematičkom distribucijom dijela vlastitih glasova i izborom nelegitimnih zastupnika u različita državna tijela. Ukažimo samo na jedan primjer (pored primjera Željka Komšića). Na području Bosansko-podrinjske županije žive 24 osobe koje se nacionalno izjašnjavaju kao bh Hrvati. Na posljednjim izborima za Dom narod Parlamenta Federacije BiH, na listi „Goraždanske stranke“, izabran je Edin Fejzić koji je ukupno dobio 319 preferencijalnih glasova. Što je 13,3 puta više od ukupnog broja glasova Hrvata u toj županiji. Edin Fejzić nije legitimni predstavnik bh Hrvata. Edin Fejzić nije jedini koji je zloupotrijebio trenutne odredbe izbornog zakona koje nisu sastavni dio Daytonskih mirovnih sporazuma na način na koji danas egzistiraju. Promijenjeni su odlukom OHR-a. Koju novi OHR pokušava ispraviti. Problem je u činjenici da bh Bošnjaci ne žele demokratsku i slobodnu BiH. To možemo pokazati na jednom jednostavnom primjeru razlike između društvenog određenja u Hrvatskoj i velikobošnjačkih unitarista u BiH. Hrvatska na svakim izborima za Sabor bira u svoj sastav i osam pripadnika iz reda nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj. Oni se biraju u posebnoj XII. izbornoj jedinici.  

Zastupnici iz reda srpske manjine u RH se biraju u prosjeku s oko 8000 glasova. Zastupnik talijanske manjine s manje od 900 glasova. Zastupnik iz reda manjina gdje se nalaze i bh Bošnjaci se bira s nešto više od 1700 glasova. Na izborima se pokazalo da je bilo stranačkih lista koje su ukupno dobile više desetaka tisuća glasova ali zbog izbornih pragova po pojedinim izbornim jedincima nisu dobili i zastupnike. Zamislimo situaciju da se neke od tih stranka dogovore ta da za sljedeće izbore odluče nekoga od svojih članova prijaviti kao kandidate na listama za predstavnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj. S obzirom na broj glasova koji na razini cijele Hrvatske imaju, sasvim sigurno bi uspjeli dobiti nekoliko, ako ne i svih osam, u ovo slučaju „manjinskih“ zastupnika. Ovakvu manipulaciju s izbornim procesom i njegovom zloupotrebom bi Hrvatska javnost u potpunosti osudila i ne prihvatila jer bi to bilo izigravanje prava koja Ustav i zakon daje drugima. Razlika je upravo u tom odnosu: izigravanje i zloupotreba izbornog zakonodavstva. Većinski konstitutivni narod zloupotrebljava, naknadno definirani izborni zakon na štetu drugih konstitutivnih naroda, tumačenjem kako je riječ o nužnom i legitimnom zahvatu. Time se izravno podriva Ustav, ustavni poredak i budućnost BiH kao društva i države. BiH je zbog takvih zlonamjernih aktivnosti i dalje disfunkcionalna država. I takva će ostati dok postoje težnje za njenom radikalizacijom i majorizacijom jednog naroda u odnosu na druge.

        Treba jasno naglasiti iznova naglašavati kako Hrvati u BiH nisu manjina nego konstitutivni narod, jednakopravan po svim pravima kao i bosanskohercegovački Srbi i Bošnjaci. Drugo je pitanje da velikobošnjački unitaristi žele svesti Hrvate, kao i Srbe, na status nacionalne manjine. I to je jedno od ključnih pitanja oko kojih se ne može postići konsenzus jer velikobošnjački unitaristi ne drže do potpisanih međunarodnih dokumenata i vode politiku koja teži produbljivanju daljnjih podjela u BiH.

 

           

        Ova odluka sprječava daljnje nametanje nacionalnih podjela i negiranja prava drugih, konstitutivnih i ravnopravnih naroda u BiH. Ovakva odluka smanjuje razinu dokazane zloupotrebe izbornih demokratskih procesa koja se pod parolom „borbe za građansku državu“ svode na velikobošnjački unitarizam. Na onaj unitarizam koji je težio ka stvaranju Velike Srbije i unitarizam koji je pokrenuo proces krvavog raspada Jugoslavije. Taj unitarizam je štetan i pogibeljan, kako se dokazalo u povijesti, za njegove nositelje i promicatelje.

          Legitimnost kao pojam nije takozvani pojam. On ili jest ili nije. S obzirom na presudu Ustavnog suda BiH u „slučaju Ljubić“ (U 23/14), legitimnost je legitiman pojam koji proizlazi iz konstitutivnosti navedene u Ustavu BiH. Velikobošnjački unitaristi su već puno puta pokazali sklonost preslagivanju izbornih podataka i prebacivanje glasača po različitim izbornim jedincima kako bi izbornim inženjeringom postigli maksimum zloupotrijebivši demokraciju u njenoj punini. To se već vidjelo i na različitim izborima u BiH i na posljednjim izborima za grad Mostar. 

 

             

        I ovdje se tendenciozno postavlja krivo pitanje kako bi se iskoristila metoda dezinformiranja zamjenom teza. Naime, nije pitanje promjene izbornih pravila u Njemačkoj dva mjeseca prije izbora? Pravo je pitanje bi li Njemačka dopustila da se pravomoćne odluke sudova u vezi s utvrđenim izbornim nepravilnostima koje su posljedice protuustavnih, naknadno unesenih, izbornih odredbi ne provode? Bi li Njemačka dozvolila da pojedine stranke namjerno opstruiraju proces demokratizacije društva i države i namjerno ignoriraju sudske odluke? Odgovor je jednostavan: kao i u slučaju svake demokratske države i društva, takva se aktivnost ne bi dozvolila. Ona bi se tumačila onako kako se samo može i mora tumačiti: kao protudemokratska i hegemonistička protuzakonito djelovanje pod parolom stvaranja „građanske države“. 

         Osim toga,  kontinuitet iskrivljenih stavova i netočnih informacija očigledan je i u IFIMES-ovom tekstu kojega je svibnja 2025. prenio Jutarnji list  s internetskog portala sarajevskih dnevnih novina Oslobođenje o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovni].  Primjerice samo dva paragrafa IFIMES-ove analize po svom sadržaju paradigmatski su za cjelokupni ton: 

         

      

         Međutim, potrebno je u nastavku skrenuti pozornost i na ključne tvrdnje koje se pojavljuju i u okviru drugih dijelova ove cijelog dokumenta.

         

        Važan detalj u analitici ovog slučaja je engleski pojam established koji Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u jezičnoj verziji „bosanski/hrvatski/srpski“ (BCS) prevodi kao „uspostavljen“ i koristi u strogo određenom kaznenopravnom kontekstu formalne uspostave UZP-a. Institut IFIMES u svojoj analizi koristi izraz „ustanovljen“. Nije razvidno koristi li ga kao vlastiti prijevod pojma established ili namjerno koristi različiti termin od MKSJ-a kako bi početak UZP-a smjestio u širi, neformalni kontekst, počevši od prosinca 1991. kada su vođeni određeni politički i vojni razgovori na kojima su iznesena određena uvjerenja aktera koja, prema MKSJ-u, impliciraju ciljeve kasnijeg UZP-a, što ipak nije dovoljno da bi se pravno kvalificiralo da je UZP tada već bio uspostavljen. Ako autori smatraju da se UZP može smatrati „ustanovljenim“ već u prosincu 1991. zbog radnji kao što su politički i vojni sastanci na kojima se možda postavljaju osnove za ostvarenje ciljeva, što bi kasnije bilo formalizirano kroz UZP, onda to nije prenošenje zaključka MKSJ-a nego stajalište autora analize. Formalno, pripreme za uspostavu nisu isto što i uspostava, odnosno postoji razlika između političke strategije i kaznene odgovornosti kao posljedice ostvarenja te strategije. 

U žalbenoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u slučaju Prlić i ostali, u članku 783 piše:

        Ovaj dio članka presude govori o mogućim pripremama za ostvarenje UZP-a od prosinca 1991., a ne da je UZP uspostavljen u prosincu 1991. To postaje jasnije kada se pročita ostatak članka 783:

         

        Iz ovog članaka žalbene presude vidljivo je da, prema MKSJ-u, UZP nije uspostavljen u prosincu 1991. nego od sredine siječnja 1993. i nije uspostavljen prema Bosni i Hercegovini nego prema tri od deset provincija unutar Bosne i Hercegovine. Administrativnom podjelom Bosne i Hercegovine prema Vance-Owenovom mirovnom planu iz 1993., u Bosni i Hercegovni predviđeno je deset provincija. Štoviše, u članku 842 žalbene presude piše da „Žalbeno vijeće primjećuje da je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZP nastao tek sredinom siječnja 1993., jer dokazi nisu bili dovoljni za donošenje zaključka o njegovom postojanju u ranijoj fazi“. Relacija između UZP-a i ZZP-a je da „odgovornost za UZP zahtijeva postojanje ‘zajedničkog plana, namjere ili svrhe’ koji predstavlja ili uključuje počinjenje zločina“. 

         

           

        Rečenica o sudbini Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana i njihovih politika sugerira njihovu istovjetnost ili barem sličnost ili barem neke dodirne točke u smislu da su obojica pokušali realizirati velikodržavne politike na štetu BiH i obojica propali. No takvo izjednačavanje ne nalazi potporu ni u zaključcima MKSJ-a niti u povijesnim činjenicama. Za Franju Tuđmana (te Gojka Šuška i Janka Bobtetka), nalaz MKSJ-a bio je: 

        

        Povijesno gledano, politika Slobodana Miloševića provela je pokušaj stvaranja Velike Srbije na teritoriju Hrvatske i BiH pri čemu su srpske snage u određenom trenutku kontrolirale 70 % teritorija BiH. Politika Franje Tuđmana porazila je tu Miloševićevu politiku, a ključni trenutak bile su vojne operacije 1995. kada su hrvatske i bošnjačko-muslimanske snage zajednički porazile snage bosanskih Srba i time onemogućile realizaciju Miloševićeve politike, čime se BiH održala u granicama koje je imala prije 1991. Prema tome, između politika Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana prema BiH ne postoji ni istovjetnost ni sličnost niti dodirne točke. Te politike međusobno su posve različite u ciljevima i pristupima, zbog čega tvrdnja u kojoj ih se poistovjećuje nije točna odnosno nema uporište u činjenicama.

        

        Prema trenutnim podacima, SAD su uvele sankcije određenim osoba u Republici Srpskoj. Glede EU, pojedine su zemlje uvele određene sankcije ciljanim osobama iz političkog života Republike Srpske. Jasno je vidljivo da unutar EU ne postoji dogovor oko potrebe nametanja sankcija, koje vrste i prema kome s obzirom na složenost situacije u BiH. Iznošenje ovakvih tvrdnji pokazuje nepoznavanje funkcioniranja i procesa donošenja odluka u EU. Naime, sankcije koje se odnose na vanjsku politiku i sigurnost ne provodi svaka članica EU samostalno, već isključivo zajednički, uz jednoglasnu odluku svih država članica, putem Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP). Trenutno su od članica EU sankcije prema pojedincima u Republici Srpskoj uvele (zabrana ulaska na njihov teritorij i zamrzavanju imovine koje sankcionirane osobe posjeduju u tim državama) samo Njemačka i Austrija. Ova tvrdnja predstavlja jednu od niza tvrdnji u ovom radu kojima se pokušava nametnuti opći zaključak da Republika Hrvatska predstavlja ozbiljnu prijetnju stabilnosti i sigurnosti postojanja Bosne i Hercegovine kao međunarodnog pravnog subjekta te životu Bošnjaka. 

       

        

        Prilikom iznošenja ovakvih uznemirujućih tvrdnji, autor analize treba navesti izvore i primjere. To u ovom slučaju izostaje iako autori na početku pišu da je ovo tek dio koji se nalazi „u opsežnoj analizi“. Republika Hrvatska ne planira niti provodi udare na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska ulaže znatna sredstva u BiH. Hrvatska je zainteresirana za održivu i trajnu stabilnost i sigurnost BiH te zaštitu pune konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH kao jednog od tri ravnopravnu suverena i konstitutivna naroda u BiH te „ubrzanje europskog puta BiH“. Hrvatska podupire „strukturirani dijalog“ te potiče smirivanje situacije, smanjivanje tenzija, de radikalizaciju javnog rječnika te poziva na otvorenu komunikaciju kako bi se brojna otvorena pitanja riješila u iskrenoj komunikaciji. Hrvatska i BiH imaju izrazito povezana gospodarstva kojima bi destabilizacija situacije te nametanje sukoba i ratova nanijelo veliku štetu. Stoga se bez dokaza tvrdnja da Hrvatska stalno planira i provodi udare na BiH ne može prihvatiti kao istinita.

       

        Autori ove analize, kao dodatni argument svojih tvrdnji da Hrvatska predstavlja strukturalnu prijetnju sigurnosti i stabilnosti Bosne i Hercegovine navode podatak za koji sami ističu da je navodni. U pravilu ovakve izjave su teško provjerljive. No, ako se stave u kontekst izrade analize ukupne ocjene vjerodostojnosti i relevantnosti i drugih netočnosti koje se navode u ovom dokumentu, ova hipotetska tvrdnja daje za pravo da radove koje objavljuje ova udruga nužna za ozbiljne i dubinske provjere prije. Naime, činjenice pokazuju da je Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, uvažavan među ozbiljnim političkim krugovima u Bosni i Hercegovini.          

       

 

        Posebnu zanimljivost predstavlja učestalo spominjanje Republike Turske u ovoj, ali i drugim analizama IFIMES-a. Turska je vrlo ozbiljan čimbenik na međunarodnoj političkoj sceni. Njeno vodstvo pokušava ostvariti još veći i snažniji utjecaj na području Srednje Azije, Bliskog istoka te posebno Crnog mora i Istočnog Mediterana. Međutim, tu poziciju ne treba preuveličavati. Odnosi Turske i Saudijske Arabije su vrlo slojeviti i zahtjevni i ne može se reći da te dvije države imaju posebno dobre veze.  

        

        Trenutno nema dostupnih podataka o postojanju kao ni o najavi postojanja bilo kakvog ovakvog plana. Postoje prijedlozi koji dolaze iz određenih krugova političkih predstavnika Bošnjaka u BiH koji su posebno povezani s Turskom koji naglašavaju mogući utjecaj Turske u BiH. Jedini javno dostupni dokument koji je naš tim pronašao predstavlja još jednu od niza analiza IFIMES-a. Iz ovog primjera postoji mogućnost da se radi o samo-citiranju, odnosno pozivanju na tvrdnje koje su autori sami iznijeli u drugim dokumentima koje potom predstavljaju kao činjenicu ne navodeći njihov stvarni izvor. Stoga je ova tvrdnja vrlo teško provjerljiva što daje dodatni problem vjerodostojnosti autora i njihovih radova.

       

               

        Republika Hrvatska, Republika Albanija i Republika Kosovo su u Tirani, dana 18.3.2025. potpisale Deklaraciju o suradnji na području obrane i sigurnosti. Ta Deklaracija ne govori, ni izravno ni posredno, o stvaranju vojnog saveza zemalja potpisnica, o prijetnji bilo kojoj državi. Deklaracija je bila javno dostupna u roku kraćem od 48 sati od objavljivanja. Autori ističu da Hrvatska uvlači NATO u mogući regionalni sukob zaboravljajući istaknuti da je i Albanija saveznica unutar NATO saveza koja je saveznica postala zajedno s Republikom Hrvatskom te da se na Kosovu nalazi najveća vojna baza NATO saveza na jugu Europe. Ova Deklaracija ne predstavlja prijetnju niti jednoj državi, niti uvlači NATO savez u bilo kakav sukob. Stoga i ove tvrdnje treba promatrati u širem kontekstu provjere stvarnih namjera autora ove analize.

       

         

        Plan i proces nabave naoružanja i borbenih sredstava Republike Hrvatske je vrlo transparentan. Hrvatska je saveznica u NATO savezu, dio je obrambenih struktura EU. Hrvatske nema potrebe za bilo kakvim tajnim nabavama jer sve što kupuje, kupuje u okviru svojih izraženih potreba na temelju procjena nadležnih stručnih krugova iz Oružanih snaga Republike Hrvatske. Procesi, kao i njihovi rezultati, poznati su svima onima unutar NATO saveza i EU koji s tim procesima i rezultatima trebaju biti upoznati. To je vidljivo iz javno dostupnih podataka. Hrvatska sustavno radi na ravnomjernom razvoju svojih sposobnosti u svim granama i funkcionalnim zapovjedništvima oružanih snaga. Prema tome nema riječi o tajnoj nabavi naoružanja, a posebno ne nabave u kontekstu koji autori ove analize navode kao razlog. Stoga je ovo još jedna netočna tvrdnja koja može ukazivati na stvarne namjere autora analiziranog dokumenta.

        

          

        Iz odgovora na prethodno navedene tvrdnje koje smo provjeravali, jasno je vidljivo nepostojanje nečeg takvog kao što je trilateralni dogovor na čelu sa SAD. S obzirom da Hrvatska kontinuirano razvija savezničke odnose sa svim saveznicima NATO saveza te pokušava razvijati dobre, razvojne, pozitivne i kvalitetne odnose i suradnju sa državama obuhvaćenim pojmom Zapadni Balkan 6 (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjev. Makedonija, Srbija, Kosovo, Albanija) od kojih su čak tri saveznice NATO saveza, uporaba pojma „Salto mortale“ pokazuje nepoznavanje vanjske i sigurnosne politike Republike Hrvatske.  Istovremeno ova tvrdnja nije suglasna s drugim tvrdnjama u ovoj analizi kojima se Hrvatska politika opisuje kao ona koja daje potporu Srbiji i Dodiku u njegovom pokušaju odcjepljenja Republike Srpske iz BiH. Tvrdnje koje se nalaze u isto tekstu, a koje su suprotne po uzroku i posljedicama samima sebi ukazuju na ili neznanje, ili nedosljednost ili pak na moguće pokušaje manipulacije informacijskim sadržajem koji se objavljuje. 

 

        Kada je riječ o dezinformacijama ili krivom prikazivanju hrvatske vanjske politike i strateških savezništava u pravilu se  govori kako Zagreb vodi nekakvu podzemnu politiku gdje se mimo ikakvih pravila podržava Putinovu Rusiju u agresivnoj i ekspanzionističkoj politici. Osim što je to netočno, takav pristup, kao uostalom i svim drugim primjerima, može se ocijeniti kao ciljano dezinformiranje i oblik destabiliziranja državnih institucija. Tako se dodaje kako je Republika Hrvatska u napetom odnosu sa zapadnim saveznicima:

        Samo u ovom navodu krije nekoliko neistina. Hrvatska je uistinu došla u fokus EU i NATO s obzirom na rusko uplitanje u procese na Zapadnom Balkanu. Međutim, kako se to u ovom tekstu pokušava navesti, razlog nije negativna nego pozitivan. Hrvatska se smatra sigurnom državom koja treba biti uzor ali i predvodnica zemljama Zapadnog Balkana koje još nisu u članstvu EU (kao i onima koje još uvijek nisu saveznice u NATO savezu). Štoviše vanjska politika Republike Hrvatske prema Zapadnom Balkanu dobiva potporu međunarodnih organizacija. Kao dokaz toj tvrdnji možemo samo ponoviti da su dvojica bivših ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske Davor Ivo Stier (HDZ) i Tonino Picula (SDP) voditelj odbora EU parlamenta za suradnju i odnose s Bosnom i Hercegovinom te Kosovom (Stier) odnosno stalni izvjestitelj EU Parlamenta za Srbiju. Da je Hrvatska vanjska politika takva kakvu je autori ovog dokumenta opisuju, sasvim sigurno dva bivša ministra vanjskih poslova ne bi dobile povjerenje EU Parlamenta za obavljanje ovih vrlo zahtjevnih i osjetljivih dužnosti u ovim složenim vremenima. 

        Posebno su indikativne tvrdnje o tome da je rad službi u sustavu nacionalne sigurnosti sumnjiv, neprofesionalan te da ih treba uzimati s oprezom. Koja su to izviješća na koja se odnose ove tvrdnje? Ovakve stavove je potrebno dokazati relevantnim i pouzdanim izvorima. Paušalne ocjene dokumenata koji se ne mogu pregledati i provjeriti ukazuje na razloge pokušaja manipuliranja i plasiranja neistina.

        U istoj razini proizvoljne tvrdnje koja nije utemeljena niti potkrijepljena nikakvim dokazima je tvrdnja da hrvatska obavještajna zajednica dozvoljava Rusima da jačaju svoj utjecaj u Republici Hrvatskoj. Isto tako autori spominju, bez navođenja ikakvih dokaza, ruske milijarde koje se „usisavaju u hrvatski financijski/gospodarski sustav“. Bilo bi dobro kad bi autori iznijeli podatke na kojima temelje ove tvrdnje kako bi se mogla provjeriti njihova istinitost.

        Hrvatski političari povremeno ističu zabrinutosti vezane uz utjecaj migracija na stabilnost Zapadnog Balkana i moguće sigurnosne prijetnje povezane s radikaliziranim pojedincima. Ove teme često dolaze u prvi plan tijekom političkih rasprava o granicama Hrvatske, koja je ujedno i vanjska granica Europske unije, te sigurnosnoj politici na razini EU-a. Međutim, problem migracija na tzv. balkanskoj ruti, čiji su sastavni dio Srbija te Bosna i Hercegovina, ne prepoznaju samo hrvatski političari, već je problem prepoznat i na razini Europske unije. Tako su EU i njezine države članice poduzele niz mjera kako bi odgovorile na izazove povezane s migracijama na ovom pravcu. Europska unija poduzela je niz mjera za rješavanje izazova povezanih s ovom migracijskom rutom, uključujući suradnju s partnerima na Zapadnom Balkanu kako bi ojačala kapacitete za upravljanje migracijama, jačanje granične kontrole i poboljšanje azilnih sustava te jačanje granične sigurnosti putem mehanizama koji uključuju modernu tehnologiju i suradnju s Frontexom kako bi se spriječili nezakoniti prelasci i borilo protiv krijumčarenja ljudi. Dakle, na problem migracija, koji se velikim dijelom odvijaju kroz teritorij Bosne i Hercegovine, ne upozoravaju samo hrvatski političari, već je i sama Europska unija prepoznala i priznala ovaj problem, pri čemu je zapadno balkanska ruta istaknuta kao jedan od glavnih migracijskih putova prema Europi.

        Poseban problem ovog dokumenta predstavlja popis dokumenata na koje se autori pozivaju. Radi se o analizama koje su oni napisali za različite prigode i o različitim temama. Radovi s ovakvim tvrdnjama koji ne navode izvore svojih tvrdnji koje su iznimno problematične, posebno kad se objavljuje tempira točno u vrijeme izbora. Teško se oteti dojmu kako je riječ o, ne samo štetnom, već i zlonamjernom pokušaju utjecaja na biračko tijelo tako što će potencirati nedoumicu treba li uopće glasati i kome pokloniti svoje povjerenje.

        Neznanstveno je uspoređivati odlazak mladih na rad u razvijene zemlje članice EU sa stradanjima (uključujući smrtnim) brojnih (uključujući i mladih) osoba tijekom i neposredno poslije drugog svjetskog rata kao i tijekom Domovinskog rata. Poginuli i ubijeni se na žalost ne mogu vratiti. I svako uspoređivanje migracijskih procesa živih osoba s ubijenima i poginulima je potpuno etički neprihvatljivo i nehumano.

Nakon drugog svjetskog rata došlo je i do migracija u inozemstvo zbog političkih ali i ekonomskih razloga. Ekonomski migranti su imali tendenciju povratka nakon nekog vremena. Praksa odlazaka na rad u inozemstvu iz Republike Hrvatske zbog ekonomskih razloga, a to je vidljivo i u podacima, koji pokazuju trend povratka državljana Republike Hrvatske u Hrvatsku. Naime, iseljavanje nije bilo masovno niti je bilo neočekivano. Migracije iz slabije razvijenijih država članica EU prema razvijenijima su stalnica koja je svojstvena za svaku državu od trenutka njenog ulaska u članstvo EU. Potrebno je proučiti tablicu sa službenim podacima iz EU kako bi se vidjelo da se autori služe neistinama. Ona pokazuje statističke podatke o migracijama državljana članica EU kao i onih koji ne dolaze iz EU u oba migracijska pravca.

        Iseljavanje se intenziviralo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine te po isteku moratorija koje su pojedine države uvele na zapošljavanje radne snage s hrvatskom putovnicom, kada su građani iskoristili slobodu kretanja za traženje boljih prilika u inozemstvu, što je bio trend prisutan i u drugim novim članicama EU. Sličan trend snažnog iseljavanja zabilježen je i u nekim drugim istočnoeuropskim državama nakon njihova pristupanja Europskoj uniji, primjerice u Latviji, Litvi, Bugarskoj i Rumunjskoj. Tako je, primjerice, Latvija prije pristupanja Europskoj uniji imala 2 milijuna i 299 tisuća stanovnika, dok je 2024. godine u Latviji živjelo 1 milijun i 871 tisuću stanovnika. Slično tome, Rumunjska je prije pristupanja Europskoj uniji imala 21.130.503 stanovnika, dok ih je 2024. imala 19.064.409 .  

        Kada govorimo o iseljavanju treba spomenuti kako se i određeni broj hrvatskih državljana svake godine vraća u Hrvatsku. Tako se primjerice 2023. godini u Hrvatsku vratilo 10852 državljanina Hrvatske, 2022. 10340, a 2021.  10622 (DZS). Također, kada se govori o iseljavanju građana iz Hrvatske treba uzeti u obzir kako nije riječ samo o hrvatskim državljanima nego su u ukupan broj iseljenih uključeni i državljani drugih država koji su imali prebivalište u Hrvatskoj. Tako se primjerice, 2023. godine iz Hrvatske iselilo ukupno 39218 građana, a od tog broja njih 25427 su hrvatski državljani, a njih 13791 nisu državljani Republike Hrvatske (DZS).

Ključni uzroci odlaska građana uključuju različite razloge  kao pokretače migracija. Za te dugotrajne probleme s kojima se suočavaju sve nove članice EU značajan dio odgovornosti snose sve političke elite, jer sudjeluju u kreiranju npr. gospodarskog, informacijskog, kulturnog ozračja u Republici Hrvatskoj. 

        Hrvatske Srbe nitko nije natjerao u egzodus, ni prije, ni tijekom ali ni poslije Domovinskog rata. Ako se u ovoj tvrdnji cilja na Srbe koji su na poziv svog tadašnjeg vojnog i političkog vodstva   u svibnju i kolovozu 1995. napustili okupirana područja Republike Hrvatske koja je Republika Hrvatska, u skladu s odredbama međunarodnog prava imala pravo osloboditi, tad je to još jedna od sustavnih neistina koje autori ponavljaju.  Potrebno je naglasiti da je jedan od ključnih razloga zbog kojih predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman nije dao suglasnost na pokretanje vojno-redarstvene operacije o oslobađanju okupiranog Hrvatskog Podunavlja krajem 1995. želja da spriječi manipulaciju Srbima koji su se nalazili na tom okupiranom području jer bi lokalna srpska vlast opet pozvala Srbe na evakuaciju i odlazak u Srbiju za što bi opet pokušala optužiti Republiku Hrvatsku za etničko čišćenje. Pitanje migracija stanovništva, u svim pravcima, je pitanje koje nadilazi stranačke okvire i predstavlja bitan dio nacionalne razvojne strategije koja treba iznad svih političkih interesa. 

        

        Analize IFIMES-a u većini slučajeva sastoje se od niza dezinformacija, logičkih i činjeničnih pogrešaka. Stoga je legitimno dvojiti o stvarnim namjerama autora i institucije koja stoji iza ovakvih uradaka. Često izostaje objektivnost, preciznost, i pokazuju se kao nepouzdanima kada je riječ o izvorima podataka, u nekim dijelovima i nestrukturirani. Autori ne uvažavaju povijesne činjenice o krvavom raspada Jugoslavije i srpskih agresije na Sloveniju, Hrvatsku, BiH te kasnije na Kosovo i Crnu Goru. Stavovi koje zastupaju, način kako ih opravdavaju, narativ kojim inzistiraju na prihvaćanju jedino njihovih zahtjeva, prijetnje koje upućuju podsjećaju na sve ono što smo već vidjeli u bivšoj Jugoslaviji od 80ih godina: od pisanja memoranduma SANU, inzistiranja na politici „jedan čovjek-jedan glas“, negiranja postojanja (a time i njihovih prava) drugih i drugačijih, prijetnji sukobima i ratovima. To je retorika koja je, između ostaloga, dovela do krvavog raspada Jugoslavije. To nije retorika koja je bila nazočna, primjerice u tadašnjoj Čehoslovačkoj, također socijalističkoj federaciji. 

        Dijelovi analiza u svojoj intonaciji nerijetko ostavljaju dojam zazivanja društvenih i političkih podjela u RH, ili pak navijačko zagovaranje političkih promjena pokušavajući tako mobilizirati hrvatsko i međunarodno javno mnijenje. Čak nije toliko presudno govori li se o vladi HDZ-ove većine ili SDP-ove. Bitna je namjera unošenja podjela na temelju dezinformacija te lažnog informiranja međunarodne javnosti. Stoga ga se s pravom može okarakterizirati kao dijelom napadnih djelovanja na korpus javnog znanja o Hrvatskoj koji se svrstava u spektar hibridnih prijetnji. Stoga je više nego upitno mogu li ovakve interesne organizacije biti dio međunarodnih foruma čije su pozicije stabilnost, istina, preciznost i cjelovitost. 

        Brojne nedosljednosti mogu se pokazati na primjeru nehajnog prelaženja preko trendova manifestiranja velikobošnjačke unitarističke politike. Znanstvena korektnost morala uzimati u obzir da u središtu integrativnih procesa u BiH uvijek mora biti naglasak na interesu BiH i svih njenih stanovnika (pripadnike tri konstitutivna naroda i manjina) a ne samo Bošnjaka kao središta oko kojih je moguće izgraditi nekakvu bosansku naciju. Trebalo bi biti vidljivo razumijevanje da u BiH žive, djeluju i rade tri jednakopravna konstitutivna naroda, i s manjinama kojih je tek nešto više od 3%, zajedno trebaju graditi budućnost BiH. Građansko društvo koje velikobošnjački unitaristi zagovaraju nije građansko društvo koje se kao takvo podrazumijeva u Europi (koje je nastalo na temelju nacionalnih država). Njihovo viđenje građanskog društva je sve samo ne građansko. Ono je etnocentrično, predstavlja spoj velikobošnjačkog nacionalizma, socijalističkog etatizma, jugoslavenskog unitarizma i panislamizma, zanemarujući i ignorirajući postojanje drugih i drugačijih. Upravo ono društvo kakvo je zagovarala velikosrpska politika u bivšoj SFRJ Jugoslaviji u namjeri da integrira Srpski svet. Takvom politikom bošnjački politički predstavnici koji se protive demokratizaciji društva, pokazuju da ne žele prihvatiti onaj sustav načela i vrijednosti na kojima počiva EU, gdje je različitost svojstvo i osobina koja spaja, a ne razdvaja, da se budućnost gradi zajedničkim djelovanjima, da se izazovi rješavaju razgovor te iskrenom i otvorenom komunikacijom a ne prijetnjama nasiljem, sukobima, ubojstvima, ratovima. Iz konstitutivnosti triju naroda nužno proistječe i njihova međusobna ustavnopravna i institucionalna jednakopravnost i legitimnost. Bez legitimnosti nema demokracije. Nema suradnje na pozitivnim osnovama. A osnovna svrha izbornog zakona je osigurati legitimitet (ustavnost) i legalitet (zakonitost) izabranih političkih predstavnika. Bez dogovora tri konstitutivna naroda u BiH nema bolje budućnosti za BiH. Svako drugačije, posebno nasilno, nametanje jedne istine vodi kao ozbiljnim sukobima i izazovima. 

        Hipotezu o Bosni i Hercegovini kao nedovršenoj državi i podijeljenom društvu, bez naznaka kako bi se uskoro mogao postići temeljni konsenzus predstavnika tri naroda o zajedničkim vrijednostima kao legitimacijskoj osnovi demokratskog političkog poretka, nije moguće opovrgavati ukazivanjem na etnonacionalističke politike najznačajnijih političkih stranaka, a prevladavanje takvog stanja zazivati poštivanjem načela građanstva, što je ključni bošnjački argument u suprotstavljanju razgovorima o ustavnoj reformi. Također, nemoguće je doći do prihvatljivog rješenja ni srpskom čvrstom obranom entitetske paradržavnosti. Bosanskohercegovački Hrvati pokazuju se kao najveći post dejtonski gubitnici, budući da u entitetskom parlamentu teško mogu utjecati na donošenje političkih odluka i preostaje im samo načelo veta na odluke od vitalnog nacionalnog interesa. U takvom neravnopravnom položaju i interpretacija vitalnog nacionalnog interesa u pravilu se odvija u uvjetima stalne napetosti. Nacionalne i konfesionalne podjele u BiH povijesno su ukorijenjene i ne treba im pridavati normativni karakter, već je prihvatiti kao činjenicu i tek u međusobnom dijalogu može se vidjeti je li presudna kada je riječ o nemogućnosti uspostave političke zajednice kao ključnog uvjeta funkcioniranja političkog sustava. 

        Dakle, posve je razvidno kako u BiH trenutačno egzistiraju tri zasebne  političke zajednice kao i tri različita viđenja razvoja demokracije koja se ne može uspješno razvijati bez državnog uređenja koje će biti prihvatljivo svim konstitutivnim narodima. Nadalje, uvažavajući potencijalnu opasnost od daljnje dezintegracije, nema znanstvenih argumenata kako bi koncept federalizacije udaljio višeetničku BiH od uspostave političke zajednice, već se uglavnom u javnom prostoru „ratuje“ uvriježenim metaforama i dezinformacijama. Štoviše, mišljenja smo, ukoliko postoji mogućnost konstitucije legitimne političke zajednice, onda je federalizacija uz jačanje državnih institucija, jedini put prema integraciji. Grupni identiteti ne mogu se potisnuti ili izbrisati građanskim individualističkim određenjima, oko čega se danas slažu i suvremeni liberalni teoretičari. Pitanja povijesnog nasljeđa i njihovih interpretacija imaju iznimnu važnost za jednu etničku skupinu, a ključno je pitanje mogu li u skoroj budućnosti svi konstitutivni narodi u BiH postići suglasnost o onim zajedničkim vrijednostima nužnim za uspostavu političke zajednice. 

Demokracija sigurno nije upitna vrijednost, ali svakako je nedostatna i svoju je važnu simboličku ulogu odigrala 90-ih godina kada se urušavao autokratski jednopartijski režim. Ne držimo mogućim ni konsenzus oko načela ZAVNOBIH-a kao integracijske vrijednosti, isto kao što se na obzoru ne nazire neki novi „ujediniteljski politički mit“.       

Zagreb, 30. srpnja 2025.