Dana 10. srpnja 2025. godine u 19:55 sati u Slobodnoj Dalmaciji izišao je članak novinara Saše Ljubičića pod nazivom: „Zašto se lažete? Tuđman je prezirao ZDS, a HOS-u je bio zakleti neprijatelj, naređivao je i njihovo brutalno uklanjanje!“ (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/zasto-se-lazete-tudman-je-prezirao-zds-a-hos-u-je-bio-zakleti-neprijatelj-naredivao-je-i-njihovo-brutalno-uklanjanje). U članku se, između ostalog, spominje sljedeće: „tajna policija krenula je u obračun s HOS-ovim vođama. Prvo je u Zagrebu mučki ubijen Ante Paradžik, načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske HSP-a, a onda je, kad su se pravaši zabarikadirali u svoje prostorije na Trgu kralja Tomislava, po Franjinoj naredbi provaljeno unutra.“ Navedenu rečenicu ćemo u daljnjem tekstu podrobnije analizirati.

Najprije, potrebno je istaknuti kako je članak nastao pet dana nakon što je završio koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu. U jeku brojnih selektivnih, netočnih i manipulativnih tekstova stranih i dijelom domaćih medija koji imaju za cilj prikazati Hrvatsku u negativnom svijetlu, nastao je i ovaj tekst koji dijeli iste zakonitosti navedenog medijskog narativa.

Kada govorimo o slučaju ubojstva Ante Paradžika 21. rujna 1991. godine, potrebno je istaknuti kako je u Večernjem listu dana 18. rujna 2016. godine u 15:41 sati objavljen članak dr. sc. Ivice Lučića pod nazivom: „Misterij ubojstva Ante Paradžika - Policajac je otvorio auto i rekao: 'Ubili smo naše'“ (https://www.vecernji.hr/vijesti/policajac-je-otvorio-auto-i-rekao-ubili-smo-nase) u kojem su izneseni svi detalji navedenog događaja pri čemu se autor oslanjao na pouzdane i relevantne primarne povijesne izvore (izvorne dokumente), između ostalog na sudsku dokumentaciju i dokumentaciju Ministarstva unutarnjih poslova. Predmetni novinski članak nastao je na temelju autorovog izvornog znanstvenog rada: „Političko-sigurnosne okolnosti pogibije Ante Paradžika“ (https://hrcak.srce.hr/clanak/249984) koji je objavljen u rujnu 2016. godine u drugom broju Časopisa za suvremenu povijest (ČSP) u izdanju Hrvatskog instituta za povijest (https://hrcak.srce.hr/broj/13647).

Slučaj ubojstva Ante Paradžika, potpredsjednika Hrvatske stranke prava (HSP) i načelnika stranačkoga Ratnog stožera do dan danas je predmet brojnih rasprava i nagađanja, ali ponajviše politiziranja te povezivanja slučaja s tadašnjim najvišim državnim dužnosnicima i sigurnosno-obavještajnim aparatom. Kao posljedica političke instrumentalizacije Paradžikove pogibije, u brojnim novinskim člancima javljaju se površni i tendenciozni zaključci i interpretacije koje se ne temelje na stvarnim i objektivnim činjenicama popraćenih sigurnosnim, društvenim i političkim kontekstom tog vremena.

U jeku predratnih aktivnosti 1991. godine, mjesec rujan bio je obilježen brojnim sigurnosnim problemima za sve gradove u Hrvatskoj, a posebice za Zagreb i područje Zagrebačke županije. Brojni medijski natpisi iz tog vremena svjedoče o teškoćama sa kojima su se suočavali građani Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Nekoliko dana prije samog slučaja ubojstva Paradžika, 17. rujna 1991. godine, čelnici Hrvatske, Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpisivali su primirje u Igalu u Crnoj Gori koje se nikada nije ostvarilo (Lučić, 2016, 357-358). 

U to vrijeme, borbeni zrakoplovi JNA nadlijetali su Zagreb, škole nisu radile, vojska JNA je povremeno otvarala paljbu iz blokiranih vojarni u gradu, a na snazi su bile mjere zračne opasnosti što je ujedno podrazumijevalo zamračenje kao nužnu mjeru zaštite građana i infrastrukture. Osim toga, učestale su bile i dojave o sumnjivim osobama koje se kreću noću i imaju radiostanicu te o snajperistima koji teroriziraju grad i otvaraju paljbu na civile. U takvim teškim uvjetima straha, nesigurnosti i opće panike događali su se brojni nesretni slučajevi. Primjera radi, navečer 17. rujna 1991. godine, naoružane osobe na nadzornoj točki zagrebačkoga Krešimirova trga otvorile su paljbu na automobil koji se nije htio zaustaviti. Kao posljedica navedenog događaja, pogođeno je vozilo Promatračke misije Europske zajednice te je ranjen jedan od promatrača koji se nalazio u vozilu. Iste večeri su „aktivisti mjesne zajednice“ u Novom Zagrebu (Utrine) teško ranili civila koji se nije htio zaustaviti na njihov znak. Također, istoga dana ranjen je i policajac koji je obavljao poslove blokade i kontrole prometa nedaleko od Glavnog autobusnog kolodvora u Zagrebu. Dana 20. rujna 1991. godine otvorena je paljba iz automobila na policajce koji su se nalazili na nadzornoj točki u Branimirovoj ulici. Sličnih događaja bilo je i u drugim dijelovima Hrvatske, a posebice u okolici Zagreba. Bitno je za naglasiti kako su tada pobunjeni Srbi uz potporu JNA zauzeli veći dio Banovine i Pounja te je 13. rujna pala Hrvatska Kostajnica, a Petrinja 21. rujna iste godine (Lučić, 2016, 357).

U tako složenim sigurnosnim uvjetima i preopterećenosti policijskih snaga na blokadama i kontroli prometa, događali su se brojni događaji koji imaju elemente kaznenog djela. Tako je dana 18. rujna 1991. godine, skupina pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) nasilno upala u prostorije Starčevićeva doma u Zagrebu u kojem je bilo sjedište Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Štoviše, ispred prostorija postavili su top kao upozorenje na ozbiljnost situacije. Strani su mediji tada aktivno izvješćivali kako u Hrvatskoj raste radikalna i ekstremistička desnica koja teži nastavljanju politike Ante Pavelića, utemeljena na ideji o obnovi Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Ratna opasnost tada je ozbiljno zahvatila Grad Zagreb, a o duhu vremena svjedoči nam novinski članak objavljen u Vjesniku dana 20. rujna 1991. godine pod nazivom: „Poštujte kontrole“ u kojem je istaknuto kako je Zagreb postao dio ratne zone te da je izuzetno bitno da građani poštuju pravila i sigurnosne procedure koje su na snazi. Također, istaknuto je kako brojni civili kontroliraju promet po gradu te da na njihov znak svjetiljkom valja „odmah stati“. Naslovnice brojnih zagrebačkih dnevnih novina bile su ispunjene sličnim upozorenjima, posebice u subotu 21. rujna 1991. godine. U takvoj atmosferi straha i nesigurnosti, dopredsjednik HSP-a i načelnik stranačkog ratnog štaba Ante Paradžik izišao je nešto prije pet sati poslijepodne iz Starčevićevog doma u Zagrebu. U društvu Paradžika nalazili su se Ivan Oršanić, povjerenik HSP-a za Kanadu, a zajednički su se uputili službenim vozilom stranke (Lada Niva, oker boja, registarskih oznaka KA-789-20) prema Križevcima kako bi sudjelovali na javnoj tribini osnivačke skupštine ogranka HSP-a. Službenim vozilom upravljao je Branko Perković, zaposlenik HSP-a koji je tom prigodom bio odjeven u maskirno vojno odijelo dok su drugi putnici bili u civilnoj odjeći (odijelima). Po završetku javne tribine, malo poslije 21 sat, Paradžik i njegovi suputnici uputili su se prema Gradu Zagrebu. Na izlazu iz Križevaca zaustavila ih je policijska patrola te su nakon legitimiranja nastavili put prema Vrbovcu. Na prvoj policijskoj kontrolnoj točki u Dugom Selu u Ulici JNA dežurala su dvojica policajaca, Marinko Šižgora i Blaž Sarić. Oko 22 sata zaustavili su Paradžika i suputnike pri čemu njihovo vozilo nije imalo propisno zasjenjena svijetla. S obzirom na to da je policajac Sarić osobno poznavao vozača Perkovića nije izvršena legitimacija, već je nakon kraćeg razgovora, vozilo propušteno dalje. Međutim, nakon što je propustio vozilo, policajac Sarić počeo je preispitivati svoj odnos s Perkovićem koji je ranije radio u kafiću „Dalma“ u Dubravi gdje je on često navraćao. Naime, Sarić je u tom trenutku vjerovao da je Perković bratić, daljnji rođak ili prijatelj Boška Badže, milicionara srpske nacionalnosti koji ga je i upoznao s Perkovićem u prijašnjim vremenima. Sarić je tada posumnjao u vjerodostojnost izjave Perkovića, koji je prilikom zaustavljanja vozila tvrdio da je pripadnik Zbora narodne garde (ZNG). Sarićevu sumnju potaknula je vijest koju je čuo proteklih dana od kolega, kako je spomenuti milicioner Badža prešao na stranu milicije Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine na čijem čelu je bio Mile Martić (poznati kao „Martićevci“).

Sumnje koje je Sarić imao dovele su do njegove odluke da ispravi učinjeni propust te je putem radioveze u 22.06 sati tražio od kolega koji su dežurali na policijskom punktu u Sesvetama da zaustave navedeno vozilo i izvrše kontrolu. Prilikom javljanja kolegama, Sarić je istaknuo: „Pa dajte, molim vas, zaustavite Ladu Nivu bijele boje, karlovačke registracije, najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama. Zaustavite to vozilo obvezno i provjerite. Mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba.“ Nakon prvog javljanja radiovezom, Sarić je još nekoliko puta uspostavio kontakt s kolegama na kontrolnoj točki u Sesvetama, naglašavajući opasnost, oprez i sumnju kako se možebitno radi o „martićevcima“.

Na policijskoj točki u mjestu Sesvetska sela (prije samog ulaza u Sesvete) dežurala su petorica policajaca. Malo poslije 22 sata dobili su također poziv od Sarića da pokušaju zaustaviti navedeno vozilo. Iako su policajci na kontrolnoj točki Sesvetska sela uočili vozilo te ga pokušali na nepropisan način zaustaviti, vozač Perković nije se zaustavio nego je nastavio voziti prema Sesvetama. Nakon nezaustavljanja vozila, policajac Željko Marković koji se nalazio na kontrolnoj točki Sesvetska sela, kontaktirao je putem radio veze u 22.09 sati kontrolnu točku u Sesvetama smještenu u Zagrebačkoj ulici 41 te je pritom rekao: „Ona Niva karlovačkih tablica ide dolje prema vama, budite oprezni!”.

Na kontrolnoj točki u Sesvetama nalazilo se pet policajaca, vođa patrole Branko Matošević te Željko Vučemilović-Grgić, Ivica Vukoje, Paško Palić i Željko Čeko. Matošević je u 22.13 sati kontaktirao putem radio veze prvotnu kontrolnu točku u Dugom Selu i počeo ispitivati o predmetnom vozilu. Tom prilikom mu je policajac Sarić istaknuo: „…radi se o maskirnom odijelu, vozač je najvjerojatnije martićevac, dajte, molim vas, provjerite u kojoj policijskoj stanici radi, ako već radi kod nas u Zagrebu“.

U trenutku kada su policajci na kontrolnoj točki u Sesvetama shvatili da se navedeno vozilo približava, policajac Vučemilović-Grgić signalizirao je svjetiljkom vozaču da se zaustavi. Međutim, Perković je povremeno „blicao“, odnosno uključivao duga svijetla kako bi uočio eventualne zapreke ispred vozila. Vučemilović je to protumačio kao znak da se vozilo ne namjerava zaustaviti te je ispalio nekoliko hitaca u motor automobila. Nakon ispaljenih nekoliko hitaca, Vučemilović se povlačio unatrag te je nehotice pao preko rubnika na što su ostali policajci pomislili kako se radi o pucnjavi koja dolazi iz automobila. Tada su četvorica policajaca otvorili rafalnu paljbu na vozilo (ukupno je ispaljeno 49 hitaca, a vozilo je pogođeno s 28). Pritom, policajac Vukoje nije otvorio paljbu.

Iako je u vozilu pronađena automatska puška te dva pištolja, forenzičkim vještačenjem utvrđeno je i da nije pucano iz vozila na policajce. Dvojica putnika pogođena su sa pet hitaca, pri čemu je jedan pogodio Paradžika u potkoljenicu, a drugi u predio jetara te ga je na mjestu usmrtio. Vozača Perkovića pogodila su tri hica u ruku dok je Oršanić ostao neozlijeđen jer se u trenutku otvaranja rafalne paljbe bacio na pod zadnjeg sjedišta, praveći se da je mrtav.

U trenutku kada je vozilo zaustavljeno rafalnom paljbom i kada je završen čin napada, vozač Perković je rekao kako se u vozilu nalazi Ante Paradžik te se u tom trenutku policajac Vučemilović približio vozilu i uočio kako se na sjedištu nalazi propagandni materijal HSP-a. Pritom je Vučemilović opsovao i rekao: „Ubili smo naše“.

U 22.18 sati s policijske točke u Sesvetama zatražena je hitna medicinska pomoć te je na pitanje tko je na koga pucao, odgovoreno da se navedeno vozilo nije htjelo zaustaviti pri čemu je došlo do pucnjave. U informaciji koju je Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) prenijela tijekom noći na 22. rujna 1991. godine, navodi se kako je iz vozila otvorena paljba, pri čemu je ranjen jedan policajac. Tijekom dana 22. rujna 1991. godine, dežurni sudac Okružnog suda u Zagrebu pročitao je izjavu u kojoj su konkretno navedeni svi podaci, čime je u potpunosti demantirana pogrešna informacija koju je plasirala HINA. Nakon navedenog događaja, uslijedili su brojni medijski napisi koji su konspirativno promatrali čitav slučaj, često ističući kako je sve inscenirano od strane hrvatskog političkog vrha s ciljem eliminacije vodstva HSP-a.

Sve navedeno demantira činjenica da je 20. studenoga 1991. godine Okružno javno tužilaštvo podnijelo optužnicu protiv policajaca koji su otvorili paljbu na vozilo: Vučemilović-Grgića, Matoševića, Čeke i Palića za kazneno djelo ubojstva i ubojstva u pokušaju. Tijekom dokaznog postupka utvrđeno je da optuženim policajcima na kontrolnom punktu u Sesvetama nije bio poznat identitet osoba koje su se nalazile u napadnutom vozilu. Policajac Sarić je tijekom saslušanja istaknuo kako mu Perković prilikom zaustavljanja nije rekao koga vozi, niti je znao za Antu Paradžika. Zanimljivo je za istaknuti kako je odvjetnik Antun Miličević uputio 31. ožujka 1992. godine Okružnom sudu u Zagrebu podnesak kojim je predložio da se kao svjedoka sasluša Dobroslava Paragu s obzirom na okolnosti i širenje informacija kako se radi o političkoj zavjeri. Naime, sudu je dostavljena izjava Bajrama Sulejmanija, stanovnika sela Debraše u općini Gostivar u Makedoniji. Sulejmani je u izjavi tvrdio kako je od početka stvaranja hrvatske države član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) te kako se nalazi u upravnom odboru predsjedništva stranke u Rijeci. Međutim, dotični Sulejmani nije nikada bio član navedenog odbora jer on nije ni postojao. U izjavi je Sulejmani istaknuo kako je 21. rujna 1991. godine oko 15.00 sati posjetio ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića s kojim je, kako on tvrdi u izjavi, „bio dobar“.  Tom prilikom je čuo da je netko nazvao ministra Vekića pri čemu je bila riječ o Paradžiku. U izjavi je naglasio kako je Vekić tada dao izričitu naredbu da se likvidira Paradžika. Sulejmani je, potaknut tom informacijom, poslao izjavu HSP-u, a ne policiji jer se navodno bojao likvidacije i njega samoga. U sudskom procesu i u sudskoj presudi dokazano je kako je Sulejmanijeva izjava bila neuvjerljiva i irelevantna. 

Nakon nekoliko godina sudskog postupka i brojnih ponovljenih suđenja, Okružni sud u Zagrebu je 13. listopada 1993. godine u ponovljenom postupku proglasio svu četvoricu policajaca krivima i osudio ih na zatvorske kazne u trajanju od nekoliko godina zatvora. Iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske 23. veljače 1994. godine uvažio žalbe osuđenika i umanjio trajanje zatvorskih kazni, Predsjednik Republike Hrvatske donio je 8. rujna 1994. godine odluku kojom je pomilovao, odnosno skratio trajanje zatvorskih kazni za sve osuđenike. Rješenjem Komisije za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa od 15. veljače 1995. godine, sva četvorica osuđenika uvjetno su otpuštena s izdržavanja kazni počevši od 24. veljače 1995. godine. Nadalje, odluku o pomilovanju od strane Predsjednika Republike Hrvatske treba shvatiti u širem kontekstu, kao dio tadašnje politike pomirbe i amnestije pobunjenih Srba. S obzirom na to da se u ovom slučaju radilo o očigledno nesretnom slučaju i propustu u djelovanju policije u složenim sigurnosnim uvjetima i čimbenicima ratne psihoze, straha i širenja brojnih glasina i protuobavijesti, sasvim je jasno zašto je donesena odluka o pomilovanju.

Kako bi dodatno potkrijepili navedene tvrdnje kako se naprosto radi o nesretnom slučaju i pritom razbili tezu o umiješanosti „tajne službe“, odnosno hrvatskog sigurnosno-obavještajnog aparata u slučaju Paradžikovog ubojstva, prenosimo izjavu Ante Letice, koji je u tom vremenu obnašao dužnost jednog od rukovoditelja operativnog stožera MUP-a (ukupno je postojalo četiri rukovoditelja) te je bio izravno podređen ministru unutarnjih poslova:

„To je deveti mjesec, 21. rujna 1991. godine, mi smo normalno na svim bojišnicama imali velike gubitke, veliki broj prognanika iz Korduna, Slavonije, Baranje… tada su najveće obaveze i probleme imali MUP i postrojbe koje bile u sastavu MUP-a. MUP je držao blokadne punktove na brojnim cestama i raskrsnicama. Kako je bio kaos u eteru, svi su dobivali razne poruke, svako malo se netko ubacivao u policijske veze, i netko se s neidentificirane Motorole koja nije MUP-ova, netko je navodno javio da dolaze martićevci… Navodno je to utjecalo da se stvori strah, panika i u konačnici pucanje na vozilo koje se nije željelo zaustaviti… Nakon provjere ljudi koji su bili u vozilu, ustanovljeno je kako se radi o Paradžiku. Odmah nakon nesreće obaviješten je predsjednik i čitava vlada o navedenom događaju. Svi su se skupili na kolegiju ministra unutarnjih poslova Vekića. Tada se još očevid radio i bili su teški uvjeti radi zamračenja pa se nije moglo ni raditi u normalnim uvjetima. Utvrđeno je kako je pucano iz straha i kako je slijedom nesretnog slučaja ubijen Ante Paradžik… Nakon slučaja je formirano istražno povjerenstvo koje je ispitalo sve te stvari. Policajci su po normalnoj proceduri prošli kriminalističku obradu te je podignuta optužnica. Važno je za istaknuti kako je ovaj slučaj iskorišten kao napad na predsjednika Tuđmana, te je sve predstavljeno kao obračun Vlade i HOS-a. Nije bilo nikakve namjere, organizacije niti ikakvih planova za njihovu fizičku likvidaciju. HOS je prestao postojati sa svojim stožerom s vremenom, i kasnije se uklopio u hrvatsku vojsku što je smirilo čitavu situaciju na terenu. Planirati fizičku likvidaciju na taj način nije praksa, takvo nešto mora biti diskretno, tajno, nikakva javna egzekucija nema veze s ničim. Iako HOS uporno tvrdi kako se radi o planiranom ubojstvu, to nije točno jer i drugi akteri HOS-a nisu likvidirani, a bili su izuzetno eksponirani.“ (izvor: Ante Letica, telefonski razgovor, 11. srpnja 2025.).

U konačnici, rafalnu paljbu na vozilo u kojem se nalazio Paradžik izveli su pripadnici MUP-a, koji nisu imali nikakve veze sa hrvatskim-sigurnosno-obavještajnim aparatom. Čitav slučaj je forenzički i sudski dokazan kao proizvod nesretnog slučaja i kao takvog ga treba promatrati. Nadalje, po ničijoj naredbi nije provaljeno u sjedište HOS-a, već su pripadnici HOS-a samostalno i na silu ušli u prostorije Starčevićeva doma u Zagrebu u kojem je bilo sjedište Hrvatskoga društva likovnih umjetnika.