Po završetku gotovo svakih izbora u Hrvatskoj, nakon objave njihovih rezultata pojavljuju se komentari u  kojima se spominje da je određeni kandidat dobio određeni postotak potpore građana, bilo izravno vezano uz sam rezultat kandidata na izborima, bilo neizravno u kontekstu pokušaja prikazivanja izbornih rezultata kao znaka potpore građana njihovim idejama i postupcima. Primjera za prvu situaciju je s vremenom sve manje. Međutim, primjera za drugu situaciju, koja je u kontekstu provjere točnosti još i važnija, u medijskom prostoru još uvijek ima.

Tako su se, primjerice, nakon završetka predsjedničkih izbora u Hrvatskoj 2025. godine, u slijedećim mjesecima pojavili medijski napisi u čijim dijelovima (navođenju komentara političara) se postotak glasova na predsjedničkim izborima koji je dobio pojedini kandidat pokušava staviti u određeni kontekst i prikazati kao potpora građana određenim njegovim stavovima i/ili postupcima:

„Hrvatska je sa 75 posto izabrala predsjednika koji je na Donjim Barama u Nacionalnom parku Sutjeska na planini Zelengori položio vijenac Drugoj dalmatinskoj brigadi i na to sam ponosan.“

„To znači da i 75 posto građana misli tako ili da im barem ne smeta.“

Ovakvo korištenje i prikazivanje činjenica u medijskim istupima se ukazuje potencijalno problematičnim s aspekta točnosti te je njihovu istinitost stoga nužno provjeriti.

Navedene tvrdnje analizirali smo na dvije razine:

1. Koliko „potpore građana“ uistinu nosi postotak glasova koji kandidat dobije na izborima?

2. Može li se, i kako, ta „potpora građana“ preslikati na potporu građana pojedinim stavovima i/ili postupcima kandidata?

Na početku želimo naglasiti da se izrazi koje koristimo u analizi odnose jednako i na kandidatkinje i na kandidate.

Vezano uz količinu „potpore građana“ koju nosi postotak glasova koji kandidat dobije na izborima, prije svega valja naglasiti da taj postotak označava udio birača koji su svoj glas na izborima dali određenom kandidatu, u odnosu na ukupan broj birača koji su glasovali na tim konkretnim izborima.

Ukoliko za primjer uzmemo drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, koji je održan dana 12. siječnja 2025., a Državno izborno povjerenstvo (DIP) je konačne službene rezultate izbora objavilo 16. siječnja 2025., tada je svoj glas kandidatu Zoranu Milanoviću dalo 1.122.859 birača, a kandidatu Draganu Primorcu 380.752 birača. Budući da je broj važećih listića ukupno iznosio 1.503.611, to znači da je kandidatu Zoranu Milanoviću svoj glas dalo 74.68% glasača. Kandidat Dragan Primorac dobio je 25.32% od ukupnog broja važećih listića glasača koji su glasovali. Proizlazi da je kandidat Zoran Milanović dobio 74.68% glasova, što bi daljnjim zaokruživanjem dalo 75%.

Nadalje, u Hrvatskoj je na dan drugoga kruga predsjedničkih izbora 12. siječnja 2025. u popis birača bilo upisano  3.533.441 birača. Ako bismo pokušali izračunati „potporu“ koju je kandidat Zoran Milanović dobio u ukupnom broju birača, tada dolazimo do broja od 31.78% ukupnog broja birača. Za kandidata Dragana Primorca taj bi postotak iznosio 10.78%.

No, čak niti to još uvijek ne bi bila „potpora građana“, jer je broj građana veći od broja birača upisanih u popis birača. Ukoliko bismo željeli izračunati ono što bismo zaista mogli nazvati „potporom građana“, trebali bismo izračunati postotak glasova za pojedinog kandidata u ukupnom broju građana Hrvatske. Budući da za 12. siječnja 2025. ne postoji dostupan precizan podatak o broju stanovnika (građana) Hrvatske, tada je metodološki ispravno uzeti zadnji dostupan podatak, a on je službena procjena Državnog zavoda za statistiku za kraj 2023. godine, koja govori o broju stanovnika (građana) od 3.861.967. Ako bismo pokušali izračunati „potporu“ koju je kandidat Zoran Milanović dobio u ukupnom broju „građana“, tada dolazimo do broja od 29.07%. Za kandidata Dragana Primorca taj bi postotak iznosio 9.86%.

Međutim, valja napomenuti da je stvaran postotak „potpore građana“ neznatno manji, budući da pravo glasa na predsjedničkim izborima imaju i birači iz dijaspore, čiji su glasovi uključeni u broj glasova koje je pojedini kandidat dobio na izborima, ali nisu uključeni u broj stanovnika Hrvatske. U prvom krugu, za koji o tome postoje službeni podaci, u dijaspori je glasovalo 24.252 birača, dok ih je na popisu birača bilo od 60.000-70.000. Stoga se, u odnosu na ukupan broj birača koji su glasovali i u odnosu na ukupan broj građana Hrvatske, radi o neznatnom odstupanju, koje za ovu prigodu nije presudno, budući da je već i 29.07% znatno manje od 75%.

Dakle, stvarna „potpora građana“ koju je kandidat Zoran Milanović dobio u drugom krugu predsjedničkih izbora 12. siječnja 2025. godine nije niti blizu 75% (kao što to nije ni 9.86% u odnosu na 25.32% kandidata Primorca), što ispitivane tvrdnje i u tom dijelu čini potpuno netočnima.

Vezano uz to može li se, i kako, ta „potpora građana“ preslikati na potporu građana određenim stavovima i/ili postupcima kandidata, valja istaknuti da je općepoznata činjenica da biračko tijelo pojedinog kandidata (odnosno kandidacijske liste) u pravilu nije homogeno po svim pitanjima i temama, već se unutar sebe može znatno razlikovati, posebice u odnosu na neka specifična pitanja, odnosno stavove kandidata. To se najčešće i najjasnije vidi kada se provode ispitivanja javnog mišljenja o pojedinim specifičnim pitanjima i uz to se postave pitanja o stranačkim preferencijama. Tada postaje razvidno da gotovo nikada svi članovi pojedinog biračkog tijela nemaju identično mišljenje o najvećem broju pitanja. Ovo posebice dolazi do izražaja u drugom krugu personalnih izbora (u koje spadaju i predsjednički izbori), kada birači mogu birati između svega dva kandidata koja su se plasirala u drugi krug, a da pri tome često nemaju mogućnost glasovati za kandidata s čijim se stavovima zapravo u najvećoj mjeri slažu, ukoliko se taj kandidat nije plasirao u drugi krug. Primjerice, za kandidata Zorana Milanovića u prvome krugu predsjedničkih izbora, održanom 29. prosinca 2024. godine, glasovalo je 797.938 birača, a u drugome krugu 12. siječnja 2025. godine znatno više - 1.122.859 birača. Životno je i realno očekivati da je među tih više od 300.000 „novih“ birača i dobar dio onih koji su u prvome krugu glasovali za nekog drugog kandidata (s obzirom na sličan odaziv u oba kruga izbora – 45.65% u prvom i 43.84% u drugom krugu).

Upravo je nizak postotak izlaznosti birača u podlozi nastanka ovakvih ozbiljnih nesrazmjera između postotaka glasova dobivenih na izborima i istinske „potpore građana“. Usporedbe radi, na parlamentarnim izborima provedenim 16. i 17. travnja 2024. godine, prema Rezultatima izbora zastupnika u Hrvatski sabor, kako ih je 18. travnja 2024. objavilo Državno izborno povjerenstvo, izlaznost birača iznosila je 62.30%. Unatoč tome što je to bila treća najveća izlaznost birača na parlamentarnih izborima od hrvatske samostalnosti, u 10 izbornih jedinica na teritoriju Hrvatske, Hrvatska demokratska zajednica s partnerima dobila je ukupno 697.841 glasova što je 33.54% od ukupnog broja važećih listića (kojih je bilo 2.080.367), a pretvoreno u saborske mandate to je iznosilo 58 mandata (41.43%; od 140). U odnosu na ukupan broj birača u 10 izbornih jedinica, koji je iznosio 3.482.150 birača, Hrvatska demokratska zajednica s partnerima dobila bi 20.04% glasova birača, a u odnosu na broj stanovnika Hrvatske koji je prema službenoj procjeni Državnog zavoda za statistiku za kraj 2023. godine iznosio 3.861.967, taj postotak iznosio bi 18.07%, što je daleko od 33.54%, a pogotovo od 41.43%. 

Koalicija Rijeke pravde (Socijaldemokratske partije Hrvatske i partnera) dobila je ukupno 538.748 glasova što je 25.90% od ukupnog broja važećih listića (kojih je bilo 2.080.367), a pretvoreno u saborske mandate to je iznosilo 42 mandata (30.00%; od 140). U odnosu na ukupan broj birača u 10 izbornih jedinica, koji je iznosio 3.482.150 birača, Koalicija Rijeke pravde dobila bi 15.47% glasova birača, a u odnosu na broj stanovnika Hrvatske koji je prema službenoj procjeni Državnog zavoda za statistiku za kraj 2023. godine iznosio 3.861.967, taj postotak iznosio bi 13.95%, što je daleko od 25.90%, a pogotovo od 30.00%. 

Jasno je da se radi o ozbiljnom izazovu, s kojim se cijelo društvo treba znati suočiti te pronaći način kako privući birače da donesu odluku o izlasku na biračko mjesto i davanju svoga glasa nekome od ponuđenih kandidata ili kandidacijskih lista, čime bi aktivno sudjelovali u donošenju odluka koje oblikuju sadašnjost i budućnost društva u kojem i sami žive. 

Stoga iz svega navedenog proizlazi da se „potpora građana“ iskazana u drugom krugu predsjedničkih izbora, odnosno u pravilu u svim izborima, ne može bezuvjetno i u potpunosti preslikati na potporu građana svim stavovima i postupcima kandidata, a posebice ne o pitanjima kao što su rat u Ukrajini i drugi svjetski rat, koja nedvojbeno izazivaju velike prijepore i podjele u hrvatskom društvu, što ispitivane tvrdnje i u tom dijelu čini netočnima.