Nedavno je Večernji list objavio intervju s Jozom Radošem, jednim od osnivača stranke HSLS te ministrom obrane Republike Hrvatske (2000.-2002.) u vladi Ivice Račana. U tom je intervjuu, Jozo Radoš izrekao nekoliko tvrdnji čiju je istinitost potrebno provjeriti. Naime, novinar Tomislav Krasnec postavlja pitanje nužno za razumijevanje tadašnjih sigurnosnih politika o iznenadnom curenju transkripata prisluškivanih razgovora Slobodana Miloševića koji su objavljeni u jednom hrvatskom tjedniku.

Jozo Radoš odgovara:

Potom objašnjava da je to napravio kako bi se suprotstavio pisanju drugog tjednika koji je povremeno objavljivao dokumente s oznakom tajnosti koji su navodno dolazili iz vojnog sustava. Potom nastavlja s tvrdnjom o šteti objave tih transkripata:

„Prema tome, ne vjerujem da je objavom Miloševićevih transkripata nanesena velika šteta nacionalnoj sigurnosti. S druge strane, to je bilo vrijeme kada je iza nas bio rat i mirna reintegracija. Mi smo na neki način kretali u novi sustav dobrosusjedskih odnosa ili izgradnje mira na tom području. Tako da to prisluškivanje, da se nastavilo, a moglo se nastaviti neovisno o objavi transkripata, tome sigurno ne bi pridonijelo.“

Jesu li ove tvrdnje istinite? Odgovor je: Nisu.

Odnosno, odgovor na oba pitanja postavljena u naslovu ovog dokumenta je pozitivan: ministar nije bio nadležan za de klasifikaciju navedenih dokumenata i njihovom je objavom nanesena nepopravljiva šteta interesima nacionale sigurnosti Republike Hrvatske.

Dokumenti koji su označeni određenom oznakom tajnosti ne smiju se objavljivati dok se ta oznaka tajnosti ne ukine. Oznaku tajnosti ukida ona institucija koja je oznaku tajnosti stavila. Danas je to riješeno Zakonom o tajnosti podataka, čl. 2. i čl. 14. U vrijeme objavljivanja ovih dokumenata na snazi je bio Zakon o zaštiti tajnosti podataka.

Autor ovog teksta bio je izravno upoznat s činjenicom da su službe iz sastava hrvatske obavještajne zajednice razvile sposobnost prisluškivanja telefonskih komunikacija tadašnjeg predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića te je imao izravan i neposredan uvid u te dokumente koji su bili označeni, jasno vidljivom oznakom koja se nalazila u gornjem desnom dijelu dokumenta, kao Državna tajna jer bi njihovim, prema odredbama čl. 6. tog Zakona „otkrivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske“. 

Taj Zakon u čl. 7. određuje koji se podaci označavaju najvišom oznakom tajnosti dok u čl. 16 navodi da je „Ured za nacionalnu sigurnost nadležan za pokretanje postupka za utvrđivanje okolnosti uz koje je došlo do nestanka, odnosno otkrivanja tajnog podatka (…)“. U čl. 18. Zakon navodi da „Nadzor nad provedbom zaštite tajnih podataka obavlja čelnik toga tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti“ dok u čl. 23. Zakon jasno navodi da „podatke iz članka 20. ovoga Zakona može drugim osobama priopćiti samo osoba ovlaštena općim aktom: 1) uz prethodnu pisanu suglasnost pravne osobe koja je sukladno svom općem aktu odredila da se ti podaci smatraju poslovnom tajnom“. To je odredba u Zakonu koja govori o postupke moguće de klasifikacije. 

Prisluškivanje komunikacija predsjednika Srbile Slobodana Miloševića datira još iz vremena domovinskog rata, odnosno još u vrijeme kad je de iure postojala jugoslavenska država. Nakon što je utvrđeno da:

hrvatska je obavještajna zajednica shvatila da smo u posjedu izvora podataka i informacija strategijske važnosti. 

Stoga je o činjenici da hrvatska obavještajna zajednica prisluškuje Slobodana Miloševića bio upoznat izuzetno mali broj osoba, kako oko predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana tako i nekoliko djelatnika obavještajne zajednice. Svaka osoba koja je, zbog dužnosti koju je tad obnašala, a prikupljeni su podaci bili neophodni je, ili dobila izravan uvid u taj dio spisa (na odgovarajući način je zabilježena činjenica da je pojedina osoba imala pristup pojedinom dokumentu u točno određenom vremenu) ili pak u sažetak informacija bez navođenja izvora informacija.

Prisluškivanjem su prikupljene informacije strategijske važnosti koje su hrvatskom političkom vodstvu kao i vrhu obavještajne zajednice omogućile donošenje odluka kojima smo na strategijskoj razini pobijedili agresora jer smo znali koje su njihove namjere, planovi, sredstva izvođenja, njihove unutarnje odnose, svađe i sukobe te brojne druge informacije koje su bile od pomoći u razumijevanju strategijskih odrednica agresora na Republiku Hrvatsku. Zahvaljujući između ostalog i tom izvoru strategijski važnih informacija, mogli smo planirati, pripremiti i provesti onako učinkovito naše vojno-redarstvene operacije kao i pripremiti i provesti mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja.

Potrebno je znati da je prvo prisluškivanje planirano, organizirano i vođeno na prijedlog kolega iz tadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (koja je djelovala u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova) uz pomoć pok. admirala flote Svete Letice zv, Barba. Razvojem tehnologije i obavještajne zajednice, te u skladu s potrebom širenja komunikacijskih kapaciteta i objedinjavanja elektronskih sposobnosti obavještajne zajednice, navedena aktivnost prelazi pod nadležnost Središnjice elektronskog izviđanja (SEI), a kasnije Nacionalnog središta za elektronsko izviđanje (NSEI) koji se nalazio u sastavu Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS). De klasifikaciju tih je dokumenata mogao napraviti samo onaj tko ih je i klasificirao, u ovom slučaju predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost. A to nije bio ministar obrane jer NSEI nije bio pod njegovom nadležnosti.

Nadalje, ovdje je jasno vidljiva izrazito štetna aktivnost osoba iz političkog života koje se podacima koje priskrbi obavještajna zajednica koriste u osobne političke i parapolitičke obračune. To predstavlja klasičan i školski primjer zloupotrebe obavještajne zajednice i dokumenata koje državni dužnosnici dobiju tijekom obavljanja dužnosti. Takav oblik djelovanja je kažnjiv danas kao što je bio i u vrijeme kad su ti dokumenti objavljeni. To nije bio jedini takav slučaj s kojim se hrvatska javnost suočila u vremenu nakon 2000.

Također je potrebno naglasiti i sljedeće:

Da tadašnji ministar Radoš nije objavio te dokumente, postoji vrlo visoka razina izvjesnosti da bi službe iz sastava hrvatske obavještajne zajednice možda još uvijek bile u stanju prisluškivati predsjednika Republike Srbije i znatan dio njegove komunikacije s drugim osobama. Količina informacija strategijske važnosti koja se mogla dobiti u tom procesu mogla je bitno utjecati na odluke koje je donosilo, ili trebalo donositi, hrvatsko vodstvo. Srpska je strana, a što je autoru ovog teksta poznato, po objavi ovih dokumenata, poduzela cijeli niz aktivnosti kojima bi zaustavila svaku mogućnost prisluškivanja komunikacija od strane hrvatske obavještajne zajednice. Stoga je tvrdnja bivšeg ministra Radoša da se s tim prisluškivanje moglo nastaviti teoretski točna. Međutim, potrebno je reći da tad to prisluškivanje više nije moglo uroditi bilo kakvim plodom, odnosno prisluškivanje više nije donosilo rezultate.

Također, a što ministar Radoš ne spominje, nastavak prisluškivanja i olakog prihvaćanja informacija koje bi mogli dobiti nakon objave činjenice da hrvatska obavještajna zajednica ima sposobnost prisluškivanja srpskog državnog vrha, bi mogla dovesti do ozbiljnih pogrešaka s negativnim posljedicama. Strana koja je svjesna da ju protivnik prisluškuje će se, u pravilu nastaviti ponašati kao da to ne zna te onome tko ih sluša podmetnuti neistine koje mogu negativno utjecati na odluke strategijske naravi koje donose primatelji takvih informacija. Srpska je strana odlučila zaustaviti i spriječiti svaku daljnju mogućnost slušanja njihovih komunikacija. 

Bitno je naglasiti i da nije točno što je Jozo Radoš rekao da bi prisluškivanje bilo usmjereno protiv razvoja dobrosusjedskih odnosa. Poznati su brojni primjeri kad se i između saveznika ponekad koriste ove metode i sredstva kako bi se stekla bitna prednost, a kamo li ne u slučaju prepoznavanja i praćenja provedbi strategija agresora na Republiku Hrvatsku koji se nije odrekao ideja o ugrožavanju hrvatskog teritorijalnog, političkog, društvenog i informacijskog suvereniteta. O tome kako se postupa s dokumentima u kojima se nalaze informacije strategijske važnosti govore nam načini kako neke druge države postupaju s arhivskim gradivom služi iz sastava svoje obavještajne zajednice. U pravilu odgovorni političari i sustavi s tim dokumentima postupaju vrlo odgovorno i ne dozvoljavaju njihovu olaku objavu. Čak ni nakon proteka velikog broja godina.