Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) sa sjedištem u Ljubljani povremeno objavljuje analize određenih političkih i društvenih procesa država članica EU kao i onih koje se nalaze na Zapadnom Balkanu. Te analize obiluju neistinitim tvrdnjama, kao i tvrdnjama koje sadrže određenu razinu istinitosti ali ih autori stavljaju u potpuno pogrešan kontekst čime čitatelje dovode u zabludu.
Taj uradak zadužuje posebnu provjeru većeg broja navoda. Neki od njih povezani s tvrdnjama o hrvatskoj vanjskoj politici su:
- Hrvatska vanjska politika prema regiji je prema mišljenju analitičara prevaziđena i izlazi iz okvira EU. Unutar EU radikalnim desničarskim krugovima odgovara ovakva politika Hrvatske, koja graniči sa Zapadnim Balkanom.
- Najveća opasnost za Hrvatsku je navedena destruktivna politika koju sama producira kao poligon za izvođenje potencijalnih akcija, ali i u istoj ravni i unutarnja gospodarska i sigurnosna situacija. Unutarnja hrvatska nestabilnost i kriza sa kojom se suočava su najvažniji čimbenici pogrešne vanjske politike, koja se oslanja na ruski novac i utjecaj.
- Nema nikakve suštinske razlike između Milanovića i Primorca kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i obojica podupiru formiranje trećeg (hrvatskog) entiteta i tretiraju Federaciju BiH hrvatskom „provincijom“.
Provjerili smo ove tvrdnje i utvrdili da su NETOČNE.
Nije točna tvrdnja da vanjska politika RH prema državama Jugoistočne Europe i/ili Zapadnog Balkana, odnosno preciznije državama nastalim raspadom socijalističke Jugoslavije ne izlazi izvan okvira zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Ne navodi se o kojim je analitičarima riječ koji procjenjuju takve trendove u hrvatskoj vanjskoj politici i koji su njihovi argumenti za takvu kvalifikaciju. Osim toga, ne imenuju se radikalne desničarske stranke ili grupacije koje navodno odobravaju udaljavanje RH od zajedničkih strateških vanjskopolitičkih ciljeva EU.
Radi preciznijeg i potpunijeg razumijevanja Hrvatske pozicije važno je istaknuti da je prije ostvarenja svojeg ključnog strateškog cilja – pristupanja Europskoj uniji i stabilizaciji kao moderne i demokratske države, RH prolazila dugotrajan i složeni proces tranzicije koji je trajao 23 godine. Taj proces bio je obilježen nizom izazovnih unutarnjih i vanjskopolitičkih, kao i gospodarskih te društvenih događaja koji su se međusobno isprepletali i usmjeravali razvoj države, ali nikako prema nekom modelu neutralne male države koja balansira između više centara moći. Nema niti jednog strateškog dokumenta Republike Hrvatske u kojem bi se dalo naslutiti da Republika Hrvatska izlazi iz okvira zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.
Pristupni pregovori između Republike Hrvatske i Europske unije otvoreni su 3. listopada 2005. godine, a formalno su okončani 30. lipnja 2011. godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je 9. prosinca 2011. godine. U razdoblju pregovora, između 2005. i 2011. godine na unutarnjem planu dogodio se niz promjena. Hrvatska je ispunila brojne uvjete i zakonska usklađivanja budući da je to bio najvažniji vanjskopolitički cilj oko kojega je postignut konsenzus svih političkih aktera.
Jedna od prednosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji jest veća mogućnost ostvarivanja značajnije međunarodne uloge nego što bi to bilo moguće kroz tradicionalne kanale moći, koji se mogu temeljiti na veličini, vojnoj snazi ili gospodarskoj moći. Članstvo u Europskoj uniji osnažuje i politički i ekonomski utjecaj Hrvatske te joj omogućuje da, iako mala po površini i broju stanovnika, bude čimbenik koji doprinosi međunarodnoj zajednici kroz institucionalni okvir Europske unije. Postavlja se pitanje na temelju kojih se premisa može zaključiti da bi RH danas ušla u sferu disonantnog djelovanja, možda čak političkog i gospodarskog hazarderstva?!
Ukoliko se argumentacija želi potražiti u određenim propitivanjima vrijednosti na kojima počiva Unija, treba istaknuti kako je riječ o različitim promišljanjima, u pravilu akademskim, gdje se ponekad zauzima diskurs koji se popularno naziva i
euroskepticizam. On počiva na tezi kako velike državne integracije slabe demokratski poredak koji je ostvariv jedino u okviru nacionalne države, dok su sve ostalo takozvane kozmopolitske iluzije. S obzirom na razne teorijske rasprave koje valja razumjeti isključivo kao sastavni dio stabilnog demokratskog poretka, a koje se u određenim slučajevima mogu odraziti i na zauzimanje stavova i političkih aktera, još uvijek je potpuno pogrešno iz toga izvoditi zaključak da je RH izašla izvan okvira zajedničke i sigurnosne politike EU te da počinje pogodovati Moskvi (uz njeno navodno izdašno financiranje Hrvatske) uz podršku „radikalnih desničarskih krugova“. Dakle, treba decidirano kazati kako je deklarativni stav Hrvatske oko proširenja EU-a na sve zemlje Zapadnog Balkana proces koji je u njenom nacionalnom interesu. O tome postoji konsenzus među svim relevantnim političkim strankama u zemlji. Budući da je Zapadni Balkan i područje i izvor političkih i društvenih nestabilnosti, time je i primarni fokus Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a.
To posebno naglašavamo u kontekstu
ilegalnih migracija koje idu preko teritorija Srbije i Bosne i Hercegovine gdje velik broj migranata koji ilegalno pokušavaju ući u RH i krenuti dalje prema drugim zemljama EU, sasvim legalno dolaze u BiH i Srbiju jer ni BiH ni Srbija ne poštuju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU u odnosu na
postojeći vizni režim EU.
Tvrdnja da su oba predsjednička kandidata, Zoran Milanović, aktualni predsjednik i kandidat SDP-a te Dragan Primorac formalno neovisni kandidat kojega podupire HDZ s koalicijskim partnerima, na pozicijama osnivanja trećeg (hrvatskog) entiteta te da Federaciju BiH tretiraju kao hrvatsku provinciju nije točna. Aktualni predsjednički kandidati nikada se tijekom predizborne kampanje, a niti tijekom političkog djelovanja u prošlosti nisu službeno zalagali za formiranje takozvanog trećeg entiteta u BiH. Uspostavljanje
trećeg entiteta kao potencijalno dobrog rješenja statusa Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH bila je svojevrsna nadopuna netočne teze o hrvatskom razbijanju BiH kao cjelovite države. Tako je prema tim i takvim zlonamjernim tvrdnjama „treći entitet“ trebao biti uvod u izlazak BiH Hrvata iz zajedničke države čemu se protivio čitav demokratski svijet. Ovdje valja istaknuti, a što potkrepljuju i svi
službeni dokumenti, kako RH kao potpisnica Washingtonskog i Daytonskih sporazuma, nikada nije politički djelovala u smjeru razgradnje BiH kao političke zajednice, već je uvijek isticala kako Hrvati, u postdejtonskoj BiH, zbog niza političkih razloga gube ravnopravan status i ne mogu odlučivati o svojim strateškim nacionalnim interesima. Dijelovi legitimnih rasprava u medijskom,
akademskom i političkom
prostoru nerijetko su pogrešno, često i zlonamjerno kontekstualizirani kao pokušaji „hrvatskog odvajanja i pripojenja matici“.
Dakle, točna je tvrdnja da RH uvijek izražava spremnost i politička volja za konstruktivnom raspravom o položaju hrvatskog naroda u BiH kao složenoj, ali na žalost i duboko podijeljenoj političkoj
zajednici, gdje je uvijek i na prvom mjestu pitanje kako uskladiti Izborni zakon s izvornim odrednicama Daytonskih mirovnih sporazuma te potrebom Hrvata da svojim glasovima biraju svoje istinske i stvarne političke predstavnike u državnim institucijama i na svim razinama upravljanja. Sve ostale interpretacije i tvrdnje naprosto su netočne.
Vedran Matošić
Izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap