S vremena na vrijeme u medijima se pojavi tvrdnja da postoje vjerodostojna znanstvena istraživanja prema kojima je osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1989. pa do kraja 1990., 97 000 članova Saveza komunista Hrvatske (SKH) prešlo u HDZ. Pojava takve tvrdnje otvara pitanje o točnosti tog podatka jer izostaju istraživanja koja bi jasno utvrdila stvarni izvor tog podatka i njegovu metodološku osnovu. 

Nova takva tvrdnja u kojoj se spominju istraživanja, no bez konkretnog broja, pojavila se 7. studenog 2024. na portalu Index.hr povodom pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima: „Da Hrvati glasaju kao Amerikanci, SDP ne bi postojao. Ne zato što su "komunisti" - jer nisu, puno više članova nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske je otišlo u HDZ, postoje istraživanja o tome - već zato što se kao socijaldemokratska stranka uopće ne približavaju radnicima“. 

(Zamislite da Hrvati glasaju kao Amerikanci. Naše stranke bi nestale preko noći) 

Primjer je i izjava od 4. veljače 2022. na N1 televiziji: „97 tisuća članova Komunističke partije Hrvatske je ušlo u HDZ, to nisu moja istraživanja, istraživanja su već davno ovdje“. 

(Povjesničar Jakovina: 97 tisuća članova Komunističke partije ušlo je u HDZ)

Pojavljuju se i varijante broja, kao na primjer 80 000 prijelaznika iz SKH u HDZ iznesena u saborskoj raspravi o slanju hrvatskih vojnika u NATO-vu aktivnost Security Assistance and Training for Ukraine (NSATU): „Člansku iskaznicu KP imalo je 80 tisuća i jedan ne-član HDZ-a, Dragan Primorac“. 

(U pozadini rasprave o NSATU predizborna kampanja)

Bez poznavanja metodologije istraživanja putem koje se došlo do broja od 97 000 prijelaznika iz SKH u HDZ nemoguće je odrediti je li taj broj točan ili netočan, odnosno koliko je blizak ili dalek stvarnom broju osoba koje su do kraja 1990. postali članovi HDZ-a, a prije toga bile su članovi SKH. Zato je poželjno da netko od osoba koje ga iznose navedu izvor broja kao i metodologiju putem koje se do njega došlo. Na portalu Index.hr objavljena je 20. travnja 2015. kolumna u kojoj se krenulo u tom smjeru: HDZ - stvarni nasljednik Saveza komunista Hrvatske, ali je pritom napravljena metodološka pogreška.

U svrhu prikaza problematike, treba istaknuti bitne dijelove kolumne vezane uz broj od 97 000 članova SKH prijelaznika u HDZ.

Da ne bi bilo zabune i podmetanja – iskoristiti ćemo znanost. Preciznije članak "What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia", objavljen u časopisu Communist and Post-Communist Studies 41 (2008). Autori članka su Paula M. Pickering, Department of Government, College of William and Mary, Williamsburg, USA te Mark Baskin, Center for International Development, State University of New York, USA. Dakle, dvoje Amerikanaca koji se bave istočnom Europom. Izdavač spomenutog časopisa je Elsevier, poznati i priznati svjetski izdavač kod kojega nema puno šale – članci idu na jaku recenziju (za one koji se ne bave znanošću: anonimno ih provjeravaju drugi znanstvenici) i tek nakon debele provjere idu u objavu. Znači, nešto sasvim drugo od običnog novinarskog pisanja. Pa onda i brojeve tu navedene treba uzeti ozbiljnije od novinarskog teksta. I tko njima nije zadovoljan – put za demantirati je objaviti svoj znanstveni članak. U istom ili "jačem" znanstvenom časopisu.“.

Samo u razdoblju kraj 1989. i ožujak 1990. 27.000 članova nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatska prelazi u HDZ. Do kraja godine broj enormno raste – još 70.000 ljudi prelazi u HDZ.“ 

Provjera izvora

„Autori članka se ovdje, glede brojeva, referenciju na drugog autora: Cohen, L.J., 1997. Embattled democracy: post-communist Croatia in transition. In: Dawisha, K., Parrott, B. (Eds.), Politics, Power, and the Struggle for Democracy in South-East Europe. Cambridge University Press, Cambridge.“  

Zaključak u kolumni

„Dakle, kraj 1990. godine SKH-SDP, današnji SDP ostaje s niti 50.000 članova, dok HDZ preuzima 97.000 članova Saveza komunista Hrvatske“. 

Nakon pregleda bitnih dijelova kolumne, može se napraviti raščlamba tvrdnje da je 97 000 članova SKH prešlo u HDZ.

Iako se u kolumni na Indexu poziva na znanost, u njoj je napravljena ozbiljna metodološka pogreška. Zanemaruje se i ne provjerava originalni izvor za podatak o 97 000 članova iako u oba citirana znanstvena članka ne piše kako se došlo do tog broja, a taj broj ključan je detalj i središnja točka kolumne na Indexu. Štoviše, autori prvonavedenog članka na koji se u kolumni na Indexu poziva, Pickering i Baskin, u njemu navode da se autor Cohen u drugonavedenom članku pozvao na članak beogradskog politologa Vladimira Goatija. 

U referenci na izvor za broj od 97 000 članova SKH prešlih u HDZ na str. 528 rada What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia piše: „Cohen, 1997: 115, in Goati, 1991“ [1]. To znači da se Cohen u svom radu iz 1997. na stranici 115 pozvao na Goatijev rad iz 1991. U tom dijelu teksta čak stoji fusnota u kojoj piše: „Kao što Chip Gagnon sugerira, daljnja istraživanja trebala bi istražiti broj kadrova SKH koji su prebjegli HDZ-u.“. To govori da autori, ali i još barem jedan istraživač, nisu sigurni u navedeni broj od 97 000 članova. Sasvim suprotno od kolumne na Indexu u kojoj se poziva na njih i broj od 97 000 članova SKH u HDZ-u prezentira kao znanstveno dokazanu činjenicu. Cohen, na kojeg se pozivaju autori prvonavedenog članka, u svom radu piše da se radi o procjeni, pozivajući se na Goatija: „Procjenjuje se da je od kraja 1989. do lipnja 1990. članstvo u SKH-SDP pao je s 298.000 na 46.000, a tijekom 1990. otprilike 70.000 članova SKH-SDP pristupili su HDZ-u.“ [2].

Što se tiče originalnog izvora, radi se o Goatijevoj analizi prvih slobodnih izbora u jugoslavenskim republikama, objavljenoj u knjizi Jugoslavija na prekretnici: od monizma do građanskog rata, u izdanju Jugoslovenskog instituta za novinarstvo u Beogradu 1991 [3]. Na str. 39 Goati piše: „Bivši komunisti su u velikom procentu pristupili novim partijama sasvim različite političke orijentacije od komunističkih partija. To dobro ilustruje podatak da je tokom 1990. oko 70.000 članova SK Hrvatske - SDP pristupilo izrazito nacionalistički orijentisanom HDZ-u“. Goati ne navodi taj podatak dok u nekim drugim dijelovima teksta uz druge navode stavlja izvore, što znači da taj podatak nije metodološki preciziran. U nastavku teksta pojavljuje se mogući izvor: „Velika seoba komunista – piše V. Vasović – pokazuje još jednu interesantnu činjenicu: dobar deo komunističke elite nikad nije ozbiljno mislio o socijalizmu. Njima je određena partijska funkcija služila kao firma koja je donosila dobar profit bez rada i kapitala (1990, str. 1040)“. Goati ovdje spominje djelo crnogorskog politologa Vučine Vasovića Dogorevanje post-socijalizma, objavljenom u publikaciji Naše teme iz 1990. [4], ali u tom djelu koje se bavi promjenama u dotadašnjim real-socijalističkim zemljama, ne spominje se ni Hrvatska, ni SKH, ni HDZ niti bilo kakav broj vezan uz njih, tako da ni to nije izvor podatka. 

Jedne od temeljnih karakteristika znanstvene metodologije su preciznost i objektivnost. Precizno prikupljanje, objektivna obrada i prezentiranje podataka te navođenje izvora značajno pridonose točnosti i vjerodostojnosti rezultata istraživanja. Za navođenje točnog broja članova SKH prešlih u HDZ bitna je upravo takva preciznost. No nje nema ni kod Goatija, ni kod onih koji ga koriste kao izvor, ni kod onih koji se pozivaju na znanost niti kod onih koji su negdje čuli ili pročitali taj broj pa ga ponavljaju jer im dobro dođe u određenom trenutku. U kolumni na Indexu trebalo je navesti i Goatija kao izvor te svakako pogledati što je Goati napisao i tako provjeriti ključan detalj o kojem se piše. U pisanju novinarske kolumne uobičajen je slobodni stil i sloboda izražavanja. To nije formalan znanstveni tekst. Međutim, ako je kolumnist znanstvenik koji se poziva na znanstvena istraživanja i još objašnjava zašto ih treba uzeti ozbiljnije od novinarskog teksta, od njega se očekuje zadržavanje visokog standarda točnosti, pouzdanosti, preciznosti i objektivnosti, čak i u kolumnističkom formatu teksta. Bez obzira na to što u potpisu teksta nema znanstvenu titulu.

Metodološki pouzdana metoda za određivanje broja članova SKH prešlih u HDZ bila bi da se uzme popis članova SKH s imenom, prezimenom i JMBG-om (godine 1990. nije bilo OIB-a) i usporedi s istim takvim popisom članova HDZ-a, pod uvjetom da su oba popisa autentična. Popis članova SKH dio je arhiva SKH koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu. Gradivo je „djelomično dostupno javnosti“ i to onaj dio nastao nakon 1977. godine odlukom stvaratelja građe. Na takav je način, bez ishođenja odobrenja, nemoguće provjeriti promjene u broju članova SKH. Ova informacija kazuje da je SKH vodio popis svojih članova u kartoteci, a moguće je i da se taj isti popis nalazi i u Beogradu. Stoga je prikupljanje takvih podataka zahtjevan i dugotrajan proces.

U vezi s popisom članova HDZ-a potrebno je navesti da je do sada javno komuniciran samo broj članova i to u različitim prigodnim obraćanjima. Dosad nije detaljno istraženo njegovo nastajanje, vođenje i upravljanje, mjesto gdje je postojao, gdje se čuvao i tko mu je sve imao pristup. Djelomice je to opisano u knjizi Ankice Tuđman Moj život s Francekom: „Ja sam pisala odgovore na mnoga pitanja, na sve zahtjeve, a unuk Dejan, koji je tada bio polaznik informatičke gimnazije u Zagrebu i dobar poznavatelj rada na osobnim računalima, osmislio je računalni program kojim smo brže i preglednije upisivali članove HDZ-a i tako od početka vodili dokumentaciju članstva stranke. Siniša, iako mlađi četiri godine od Dejana, također je bio spretan s radom na računalu te je pomagao kad je brat bio u suprotnoj smjeni u školi.“ [5].

Za ovu analizu, u svrhu pojašnjenja procesa upisivanja članova u HDZ i upravljanja popisom, izjavu je dao Bert Parać [6]. On je od 1989. bio voditelj Odjela za informatizaciju i članstvo HDZ-a te je stoga relevantan izvor za provjeru podataka povezanih s popisom članova. Prema Paraćevim riječima, HDZ je od svojih početaka unosio podatke o članstvu u središnju bazu podataka članstva HDZ-a. Za razliku od SKH baze koja je bila u obliku kartoteke, HDZ je već tad imao računalnu bazu podataka. Administraciju baze obavljale su samo dvije osobe od kojih je Bert Parać bio jedna dok je druga bio Dejan Košutić, unuk Franje Tuđmana. Ovlaštenje za pristup svim podacima iz te baze podataka osim njih imali su još samo Tuđmanova supruga Ankica Tuđman i drugi unuk Siniša Košutić.  Upis podataka u bazu radilo je još nekoliko osoba, ali one nisu imale uvid u cijelu bazu. Pravo traženja podataka o članstvu imali su samo tadašnji predsjednik stranke dr. Franjo Tuđman te predsjednik Izvršnog odbora stranke Josip Manolić. 

Posebno je potrebno naglasiti da su osobe koje su htjele postati članovi HDZ na pristupnicu trebali upisati samo i jedino temeljne osobne podatke. Među tim podacima nije se nalazilo pitanje o članstvu u bilo kojoj drugoj organizaciji ili političkoj stranci što je vidljivo na pristupnicama koje su bile službene u to doba (slika 1). Stoga ni u navedenoj bazi nije bilo moguće pretraživati popis članova u odnosu na podatak o članstvu u nekoj drugoj organizaciji ili stranci jer takav podatak nije ni tražen, niti upisivan. Popis članstva bio je pažljivo čuvan i štićen kako ne bi došao u krive ruke s obzirom na razvoj krize i skoru agresiju oružanih snaga JNA i Srbije na Hrvatsku.   

Također je potrebno navesti da za politiku nacionalnog pomirenja koja se nalazila u ishodištu politike Franje Tuđmana nije bilo bitno članstvo u različitim organizacijama i strankama prije ulaska u HDZ nego zajedništvo oko ispunjavanja ključnih nacionalnih ciljeva koji su bili navedeni u programskim dokumentima HDZ-a te u bitno skraćenom obliku i na pristupnici iz 1989./1990.

Kad se uzmu u obzir ove informacije, može se izvući zaključak:

Smatramo potrebnim naglasiti da se u nedostatku istraživanja s nekom suvislom metodologijom, pregledane izvore koji spominju ovakve podatke treba ispravno prenijeti. Primjer metodološki ispravnog prenošenja navoda o 97 000 članova SKH prešlih u HDZ daje povjesničar dr. sc. Davor Marijan koji je u svojoj knjizi Hrvatska 1989.-1992. rađanje države ispravno napisao da se radi o procjeni, navodeći prvospomenuti članak kao izvor: „Po nekim procjenama do izbora je u HDZ prešlo oko 27.000 članova SKH, a nakon izbora dokraja 1990. godine još 70.000“ [7].

Moguće je da je 97 000 članova SKH prešlo u HDZ u određenom razdoblju, ali u istraživanjima na koja se pozivaju osobe i mediji koji taj broj prezentiraju kao činjenicu to nije dokazano, pogotovo ne znanstveno dokazano. U analiziranoj kolumni poziva se na recenzirane znanstvene radove objavljene kod uglednih izdavača kako bi se pojačalo uvjerenje da je broj od 97 000 članova pouzdan i točan. Time se čitateljima posredno sugerira da je taj broj činjenično utemeljen, a ne tek procjena ili tumačenje. No pregledom stvarnih izvora dolazimo do potpuno drugačijeg zaključka: radi se o nečijem nagađanju ili procjeni prema nepoznatim kriterijima, a ne činjenično utemeljenom podatku. Dostupne informacije ne otkrivaju tko je procjenu iznio niti na čemu se zasniva. Ako nisu poznati izvor i metodologija na temelju kojih je dobiven podatak o 97 000 članova SKH učlanjenih u HDZ koji je obrađen u ovom tekstu, onda taj podatak ne bi trebalo predstavljati kao činjenicu jer mu nedostaju vjerodostojnost i provjerljivost. 

Prema tome, na liniji izvora Pickering i Baskin – Cohen – Goati, broj od 97 000 članova SKH koji su pristupili HDZ-u nije utvrđen znanstveno-istraživačkim pristupom. 

Ako je nekome poznat izvor u kojem je metodološki ispravno utvrđen broj od 97 000 članova SKH prešlih u HDZ, ovaj tekst prilika je da ga objavi.

Roman Domović

Gordan Akrap

[1] P. M. Pickering; M. Baskin. „What is to be done? Succession from the League of Communists of Croatia“. Communist and Post-Communist Studies, sv. 41, br. 4, str. 528, 2008.

[2] L. J. Cohen. „Embattled democracy: postcommunist Croatia in transition“. Politics, Power and the Struggle for Democracy in South-East Europe, str. 115, 1997.

[3] V. Goati. Jugoslavija na prekretnici : od monizma do građanskog rata. Beograd : Jugoslovenski institut za novinarstvo, 1991.

[4] V. Vasović. Dogorevanje politsocijalizma. Naše teme, br. 5, str. 1017-1041, 1990.

[5] A. Tuđman. Moj život s Francekom. Zagreb : Večernji list d.d., 2006., str. 372.

[6] Pisana izjava Berta Paraća u privatnoj arhivi Gordana Akrapa.

[7] D. Marijan. Hrvatska 1989. – 1992. Rađanje države. Zagreb :  Hrvatski institut za povijest, 2017., str. 197.